paklonevjerstvo

Putovanje iz jednog malog raja u drugi puno je rupa. Kako po rijetkim makadamskim dionicama, tako i po rekonstrukciji sjećanja kratkog popodnevnog sna. Mozak odmoran i spreman za nove izazove i na nova čuđenja.

 

Kad smo kod raja, ima neko istraživanje od prošle godine o tome koliko ljudi vjeruje u pakao, sve to raspoređeno po europskim državama. Prema tom istraživanju, samo 40% Hrvata vjeruje da postoji pakao. Da ponovim: 40% Hrvata vjeruje da postoji pakao. Samo?! Pa kako?! Pa tako. Podatak je da u Europi pakla o onog u Hrvatskoj više ima samo ljudskim glavama u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, Grčkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Turskoj i Litvi. 

 

E sad, znamo li koliko je katolika i ostalih vjernika u Hrvatskoj (prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021. godine, 78,97% je katolika, pravoslavaca je 3,32%, a muslimana 1,32%) prilično je neobično da ti vjernici nisu baš tako pravi kako se na prvi pogled na podatke čini. Mislim, suludo je da itko može vjerovati u postojanje nekog takvog prostora prvenstveno jer je to "mjesto" u koje se ide nakon smrti, a bajke o tome nam serviraju oni koji se pakla uopće ne boje, a to odsustvo straha baš i nije uzrokovano bezgrešnim životom. 

 

Kako god, obični izračun, nikakva ozbiljna matematika, je jasan. Te je 2021. godine u Hrvatskoj bilo točno 3.871.833 stanovnika. Optimistički aproksimativno, pola godine kasnije taj broj možemo zaokružiti na 3.872.000 stanovnika. Od njih toliko, vjernika je oko 84%, što će reći da je nevjernika 16%. Ako nitko od nevjernika ne vjeruje u pakao, što je logično i za očekivati, ispada da je od onih 84% vjernika njih više od pola ne vjeruju u pakao. Od ukupnog broja stanovnika, 40% vjernika vjeruje u pakao, a 44% vjernika, dakle njih preko 1.700.000 ne vjeruje u postojanje istog. Kako? Koji to vjernici ne vjeruju u pakao? Ako u svetim spisima piše da pakao postoji, i ako o njemu najviše govori najsvetiji među svetima, tko su ti i kakvi su to vjernici koji u pakao ne vjeruju? 

 

Paklonevjernici, sva pitanja su retoričkog karaktera.

raj na zemlji

​

​Ako postoji raj na zemlji, onda je to ova Hrvatska. Zemlja iz snova.

Plavo čisto more i raznobojni živahni otoci, duboke i modre rijeke, bistri potoci, gorde planine, krasni perivoji, zelena jezera i zlaćane nizine. Rodne njive i vinogradi, goste šume, špilje mistične. Cvjetna polja i ritovi, ceste i putovi, tuneli i mostovi, ulice i parkovi, sela i gradovi. Izlasci i zalasci sunca, mjesečine i jutarnje izmaglice, plavičasti sutoni i duboke noći. Cirusi, stratusi, kumulusi. Ravnodnevnice, suncostaji, pomrčine. Rijetke ptice, rjeđe ribe i još rjeđi primjerci sisavaca.

A kad smo kod tih rijetkih primjeraka sisavaca, da ga jebeš, ovo je zemlja iz snova upravo tim sisavcima. I to ne iz bilo kakvih snova. Iz mokrih snova. Raznorodnim lopužama i kriminalcima, opsjenarima nacionalnih razmjera, devolucionarima svih nijansi crne, ratnim profiterima, osobno obezidentiteđenim grupnim identitetlijama, strogo kontroliranim talibanima i teroristima. Fizičkim i psihičkim silovateljima, fašistoljubnim revizionistima, omilovanim ratnim zločincima, smiješno odjevenim antropofilima, lažnim altruistima. Sitnim dušama. Gnjidama i parazitima, lošim glumcima i pjesnicima i još lošijim kritičarima. Ispraznim kvaziintelektialcima, lezilebovićima i uhljebima, vucibatinama, kokošarima i sjecikesama. Huljama. Raznim huljama u različitim haljama.

Ali. Valja se i njima jednom probudit.

kraj ribara

Umro Robin Williams. Šteta. I mnogi ga se uhvatili pa razvlače, te kako je bio najbolji, te kako je bio najduhovitiji, te kako je bio ovo i bio ono i bio je tako dobar, duša od čovjeka da će u raju završit. Da baš. I odmah dobit titulu anđela.

Malo me tu muče nekonzistencija, nedosljednost i kontradikcija. Ništa strašno, mogu ja normalno spavati i jesti, nije to nesanica ili kakva boleština koja ti ubija volju za hranom, ali svejedno neke mi stvari nisu bistre.

Prvo, gdje su svi ti koji ga kuju u mrtve zvijezde bili kad je čovjeku trebalo pomoći, a eto isplivavaju informacije o depresiji, o materijalnim problemima, čisto ovozemaljske ljudske muke. I ne samo da ga dižu do neba, nego mu i mimo tih mitoloških regula mjesto u raju daju. Kakav raj? Koji raj? A dobro znaju da mjesta u raju nema za one koji su se samoubili, ali eto, Robina bi možda mogli preko veze, dobar čovjek bio i to, još ako se zemaljske namjesnike dobro podmaže, ne bi trebalo bit nikih problema za uć u kraljevstvo nebesko.

Meni, iskreno, žao čovjeka Robina Williamsa. Bilo mi tako da sam skoro paracitirao onaj grafit iz zagrebačke Krajiške ulice "Bože uzeo si krivog Senu!", osvanuo nedugo nakon jednog prvog maja. Ipak nisam. Prvo, kome bih se ja to kao obraćao, a drugo, kojeg bi to Williamsa trebalo ponuditi u zamjenu? Žao mi i njegovih nabližih koji trpe onu drugu stranu medalje ljudskosti na kojoj im oca smećad ljudskog roda razvlači ko hijene mrtav plijen. Ti su onda već potpisali ugovor za pakao.

Ali žao mi i onih stotina i tisuća djece, u Gazi i u Siriji, na istoku Ukrajine i u Iraku, u Brazilu, Kolumbiji, po afričkim zabitima i europskim vukojebinama, svih koja nemaju nekog svog Petra Pana, i ne samo djece već i odraslih, svih kraljeva ribara po predgrađima i podzemljima Pjongjanga, New Yorka i Bukurešta koji su maknuti u životni i medijski zapećak. Gdje je tu raj?

I? I šta ćemo sad? Ništa. Stisnuti vlasitim okovima svakodnevice za par ćemo ih dana zaboravit kao što ćemo zaboravit i smrt mnogih drugih, onih bliskih, onih dalekih, a bliskih, i bliskih, a dalekih. Sjetit ćemo ih se naletjevši slučajno na neki dobar njihov rad, osjetivši neku asocijativnu dobru vibru koja će nam barem malo razvedriti unutrašnjost glave i razvuć joj osmijeh po površini. Možda baš u trenu dok pokušavamo učinit nešto za one koji su još živi?