Pomalo je bipolarno bilo kad nas na današnji dan. Osim što se s vjerom u bolju budućnost slavila 1943. i što se 29.XI kao slavio i moj polurođendan, na današnji dan kad sam brojio tek pola tuceta mjeseci života zauvijek je otišla baka Jacenta.
Jacenta Križan, rođena Petro, dijete stolara Ilije Petre i žene mu Stanke Petro rođene Jurić, bila je jaka žena koja je uspjela držati uzde obitelji, na dalek put vodila i na dalek put izvela četvero djece, najvećim dijelom života bez muža Marka. Poznata je bila i po tome što je predložila svojem sinu Hrvoju i snahi Savki da svojeg sina nazovu Nedjeljko. Na sreću ili nesreću, to je uvijek vječna dilema kad su kondicionali u pitanju, stručni konzilij nije prihvatio prijedlog unatoč danu mojeg rođenja uz argument: "ti si svojeg tako nazvala, mi svojeg nećemo". Svaka sličnost s onom krilaticom "tuđe nećemo, svoje ne damo" nema nikakve ozbiljne podloge osim što su obje zaživjele u doba samoupravnog socijalizma, jednog od ispravnijih puteva iz klasnog u besklasno društvo. Većinu ovih detalja ispričala mi je za naših malih noćnih telefonskih razgovora Susan. Dok nije prešla Atlantik, Susan je bila Jacentina kći Ljubica. Živjela je dinamičnim životom sa svojim Lyleom Wisemanom do pred sam kraj života, a onda ga je prevarila s Aloisom. Taj se prezivao Alzheimer.
Da sam se kojim slučajem rodio u petak, skoro ništa od ovog ne bi imalo smisla jer niti bi taj neki drugi dan bio 29.V 1966. niti bi pola godine kasnije datum bio 29.XI 1966. To "skoro" je zato jer bi iz cijele ove gornje jednadžbe ispao samo Petko, to jest ja, a cijeli bi svijet, zahvaljujući mahanju krila jednog leptira na planini Fiji, bio malo drugačiji, ali tek od 1966., a ono što se dogodilo 23 godine ranije i dalje bi stajalo trajno zapisano u svjetskim povijesnim knjigama.
