Dan sedmi, nedjelja. Naspavan se čovjek lako budi rano. Pet je i nešto, završavam s gledanjem filma. Total Recall. Ne onaj s hatevea sa Schwarzenegerom, ovaj noviji, s Kate Beckinsale i Jessicom Biel, dobro i s Colinom Farrellom. Pickbox. Redatelj, prezimenjak mi tetkov, dosta se potrudio: kad je već autor romana ujedno i autor Sanjaju li androidi električne ovce, nije se Wiseman libio posuditi dosta toga od Ridleya Scotta. Nema veze, gledljivo, zavodljivo do mjere da se ufuraš u virtualnu realnost, koronična samoizolacija daje rezultata, a i taman će mi vrijeme proći do prvog jutarnjeg mjerenja temperature, koja se, hvala na pitajnu, drži i dalje u granicama pristojnog. Film završio, perem zube, pristavljam vodu za kavu, pregledavam poruke, odgovaram, provjeravam vremensku prognozu. Bit će i snijega, vele.
I tad kreće.
Zaljuljalo ko na Petru Hektoroviću kad more udari! Potmula buka. Zatresle se police, monitor zaplesao po stolu, krcka negdje u zidovima! Tajac. Otvorim prozor. Ni c od cvrkuta proljećem razbuđenih ptica, lišće se, ono malo što ga ima po granama, ukočilo. Nema ni vjetra. Netko je jebeno naglo stisnuo pauzu na daljinskom. Po podu se hodnika poput stakla razbila boja sa zidova. Napuknut zid iznad ulaznih vrata. Šta sad?! Šta jebeno sad?! Ruksak mi je spakiran za eventualni odlazak iz samoizolacije u zaraznu, uzimam punjač za mobitel, cigarete.
A onda opet!
Zatreslo da iz kuća istjera i neodlučne! Skupim stvari, obučem neku proljetnu jaknu, shvatim da nije dovoljno, obučem još jednu zaključam stan i bjež van! Uz zgradu nikoga, svi se od nje odmakli onako kako bi i međusobno zbog korone trebali. Pasa je skoro ko i ljudi. Pahulje lebde zrakom. Zamotani u deke, ljudi, drže cekere, torbe, kofere. Svima mobiteli u ruci, tipkaju, tiho razgovaraju. Držim dvostruku distancu. Samoizolacija u prirodi. Pogledam u mobitel, baterija na 28%. Jebiga, dok traje, traje. Kapa mi i rukavice ostale u stanu. Uopće nemam predodžbu što raditi, što napravit. Sad, za sat, danas. Uopće. Zapalim, zbrojim se. Neki ljudi ulaze u zgradu, mašu sa svojih balkona, vraćaju se natrag. Kad će sljedeći udar? Nije pitanje, hoće li nego kad će. Jesam li trebao skoknuti po rukavice? I kapu, naravno. Je li zakon velikih brojeva i matematičko očekivanje na njihovoj kamikazičnoj ili na mojoj kukavičkoj strani? Nema smisla, nisu to neovisni događaji. Zapalim još jednu. Šta mi je ono jučer B. spominjao? Da! Obilazi mater, donijeti hranu, lijekove i to, kad ovaj put, zazvoni joj fiksni. Frizerka. Nudi usluge po doma. U rukavicama. Stara se premišlja, B uzima slušalicu i frizerku šalje u tri pičke mile matere. Ne čudimo se. Debili su oko nas.
Kružeći po travnjaku nedefiniranim putanjama povremeno se približim zgradi. Gravitacija radi svoje. A i hladnoća. Da skoknem po kapu? Ili ipak ne? Strah. Sad je možda ipak na redu novi udar. Odšetam dalje. Odgovaram na pozive, odgovaram na poruke, mobitel pao na 26%. I D. mi se jučer povjeravao. Pisat će dnevnik. Ima odličan naslov. Naslov je za pet. I za dobru britansku seriju kriminalističkog karaktera s elementima misterije. Par dana kasnije ću skužit da je nešto slično ugedalo svjetlo dana. Ali, reći će, ja sam se prvi sjetio! Možda. Možda i nisi. Al napisao sigurno nisi.
A da ipak? Na brzinu trknem. Valjda neće baš sad. Ili hoće? Trebao sam prošli krug. Mobitel blipće, zvoni, vibrira. Još poruka, još poziva. 24%. Morat ću racionalizirat potrošnju na nižim temperaturama. Ajd još jedan krug pa ću onda. Vidit hoću li. Pričao jučer i sa F. On je do grla u svojevoljnoj staračkoj izolaciji. Nismo se čuli godinu i više. Taman da se prisjeti djetinjstva u Zadru, oca, majke, svojih nepodopština i nestalih običaja. Šetnje po rivi su izmišljotine novijeg doba, toga nekad nije bilo. Slobodno vrijeme se koristilo za objede, odmor, za ubit oko, a ne za besmisleno šetanje.
Pahulje su nestale. Neke su prizemljile po parkiću, neke je vjetar odnio dalje. Prošlo već previše vremena. Prsti na rukama mi se smrzavaju, prsti na nogama također. Gledam meteorološku prognozu za sljedeći tjedan. Snijeg stiže minuse. Ovo nema smisla. VAR je kriv za sve, i to onajna tekmi Dinamo - Šahtjor, neki dan je to lijepo obrazložio banjalučanin Dragan Bursać. Samo, on je malo iskarikirao talijansko istraživanje nulte točke korona booma. I napisao je to prije potresa. A šta sad? Penal i kazna?
Prijateljičine prijateljice poznanica ima kćeri. Tinejđerke. Prepričava mi priču. Cure svaku večer idu na Cmrok. Korona party. Dok je takve omladine, ne trebamo brinuti za budućnost.
