fiat 750 2m ili zemljovid

Antarktika se proširila do branika.
Afrika se usukala.
Australija isto.
Indijski potkontinent otplazio prema desnoj zadnjoj.
Amerika prema, jasno, lijevoj.
Europa i Azija na šajbi.
Samo Sjeverni pol pod maslačcima.

doček nove g... države

Nisam imao tu sreću, privilegiju bi možda rekli neki, gledati svečani program pripojenja Republike Hrvatske matici Europi nit uživo nit na televiziji. Prvo mi nije padalo na pamet jer nisam ljubitelj masovki bilo kojeg oblika. Boje također. Drugo, tevelizijski aparat mi skuplja prašinu pod kuhinjskom radnom pločom i samo je susjedstvo krivo što nije završio kao Stublićev radio, pa sam bio oslobođen i te vrste torture bilo koje od tevekuća.

Umjesto toga s inokosnom sam se domovinom oprostio pokušavajuć gledati neki ni naoko duhovit film, redatelj i scenarist su sigurno imali najbolje namjere, al što vrijedi. Dobra volja je najbolja, ali samo u vlaku u snijegu. Tako sam usljed svega toga i zaspao.

I zaspao bih ja tako u Hrvatskoj, a probudio se u europski osvit ponedjeljka da me točno u ponoć (pogledao na sat što mi kraj uzglavlja glumi budilicu koja mi ne treba) nije razbudio rafal detonacija različitog intenziteta. Pa jedem ti i festival vatrometa i kinesku tradiciju i proslavu pripojenja! Da sam ja kojim slučajem sa svojeg balkona krenuo mahat prskalicama, sjatilo bi mi se čopor specijalnih postrojbi sa zemlje i jedno jato istih iz zraka pa bih vidio ne dvanaest niti 27-28 zvjezdica već bih po kumovoj slami prolio cijeli mliječni put. I s malim i s velikim početnim slovima.

Pa onda ustani zatvorit prozore i balkonska vrata ne bi li se količina buke smanjila, pa odi vode popit jer je večera bila slana, pa odi na zahod na sjeveru stana, pa lezi i bulji u smrznutu odjavnu špicu one nule od filma, pa...

Znate i sami. U Hrvatskoj je bila laka ljetna nedjelja, a u ovoj europskoj zajebnici odmah crni radni ponedjeljak.

ruža europska

 

 

 

akz ili kako je počeo jedan lijep zimski dan

Autobusni kolodvor. Mješavina plinskih otrova, mirisa benzina, ustajalih dežurnih putnika koji već godinama ne putuju dalje od relacije klupa - zahod, loše kave i još lošijih izgovora za žicanje cigareta. Srijeda, 26.12., glup nesvrhoviti praznik.

Pred zoru, sa tri kante ocvalih gigaherca i megabajta i jednim robokapski pokretljivim invalidom, žrtvom novokomponiranog Cvjetnog trga i polurevnih gradskih službi (nema snijega, ima leda), čekam odabrani bus za Rijeku. S obzirom na kompleksnost puta (otoci, Rijeka, Istra...) i pokušaj usklađivanja redova vožnji, plovidbi, letova, msli i namjera, izbor je pao na brzi jutarnji s polaskom u 06:00. Vrijeme polaska i dolaska potvrdio AKZ via internet.

Ujutro, u dogovoreno vrijeme u 05:25 stiže taxi sa robocopom. Ispružena mu desna noga sa pokrpanim križnim i medijalnim ligamentima preko zadnjeg sjedala oklopljena ortozom - Goran Prpić na teniskim terenima. Ubacujem one gigaherce i megabajte u gepek i bivamo odveženi do busnog. A taj mrtvo sumoran i tih: poslije rođendanskog tuluma slijede mamurluk i triježnjenje. Iskrcamo se na jugoistočnom ulazu, kod ćevap-trovača, pa krenem do blagajni po kartu. Svratim do infostupa, zapravo su to četiri ovalna ceerte monitora upakirana u metalne ormare. Shvatim logiku višerednog ispisa podataka, pronađem Rijeku, pronađem vrijeme, šest sati, peron tristotri. Odem do blagajni. Dvije rade, izabirem bližu.
- Dobro jutro.
- Dobro jutro. - umjesto na rupicu, umjetna plavuša u novim četrdesetima govori u mikrofon.
- Molim jednu kartu za Rijeku za bus u šest.
- Nema.
- Nema?!
- Nema. Rasprodano.
- Rasprodano u ovo gluho doba neradnog dana?!
- Da. Imate sljedeći u sedam i dvadeset.
Sranje.

Vratim se do invalida Cvjetnog trga pa odlučimo pokušati ga direktno ukrcati u bus na peronu, možda ima koje mjesto za izavnredne situacije, za majku s djetetom, za susjedu s kokicom, za bolesnika, invalida. Za fiskalizaciju. Krenemo lagano prema dolaznom peronu, on nabada štakama, a ja navlačim kućišta jedno po jedno k'o mačka mlade. nakon desetak minuta stignemo do tristotrećeg perona. Prosijed brkat starac nalik na Đuru Čvorovića stoji pored crna nevelika kofera, na klupi djevojka sa bijelo začepljenim ušima. Smjestimo se na praznu klupu. Kanta jedan, kanta dva, kanta tri, torba s laptopom, vrećica i robocop sjede, ja stojim. Neobično je malo putnika za rasprodan autobus i to daje nadu da će mjesta ipak biti i da plan puta nije uzaludno tempiran. Tišinu ubija boležljiv rad nekog sredovječnog autobusa na dolaznom peronu.

Odjednom, pred nama se stvori lik prosječnog izgleda lica, prosječne visine i mase. Vjerojatno ga nitko ne bi ni primijetio da nije imao narančastu jaknu.
- Vi čekate autobus u šest za Rijeku? - obrati nam se švenkajući pogledom od Đure do mene.
- Da.
- E pa ne bu došel.
- ??? - otprilike toliko dimnih upitnika se pojavilo nad svakom glavom.
- Nema ga. Vožnju su otkazali. - dodaje narančasti. Ispod jakne se nazire odora holdinškokolodvorskog slušbenika.
- Kak' otkazali?! Ja imam kartu! - pitaju slušalice.
- Tak. Su otkazali.
- A kad su otkazali? - pita robocop.
- Jučer. Popoldne. Danes je blagdan, ne. - pojašnjava službena jakna, a meni dođe da ga odvedem do one šalteruše pa da vidimo laže li koza ili možda laže rog.
- Ali mi smo sinoć provjeravali i u voznom redu piše: šest sati, svaki dan. - skoči robocop
- A gdje ste to provjeravali?
- Na stranici kolodvora, na internetu.
- Eto tak vam je to kad vjerujete u taj internet... - uzvrati narančasti pa okrene nazad otkud je došao, a u posljednjem pogledu bačenom preko ramena, u teškom kolodvorskom zraku osjetio se i ostatak komentara. "Jebite se skupa s tim vašim internetom."

O konju glupi! Nije internet mitsko zlo, odigitaljenje vraga, nije to pakao kojim te plaše klauni u haljinama, internet su tvoje aljkave kolege koji su zaboravili ažurirati podatke, objaviti točnu informaciju... Bilo je to ono što mu nisam rekao jer nema smisla. Nema smisla ne ono što sam pomislio već išta mu dalje govoriti. Nećemo tako u Europu... Hm, to je već za razmisliti...

Umjesto toga ostalo mi je navlačenje onih kanti sa tristotrojke na dvjestodvojku i osamdesetak minuta trovanja kolodvorskim eksterijerom u glupo jutro glupog dana.

AKZ, Holding, šalteruša, otpravnik, prijevoznička firma iz Zlatara dopadljiva naziva Nigra Škreb,... možda ipak internet,... tko god... jel' to direktor, izabela, otelo, noja, ne znam, ali izgleda da gadno puca.

Tako je počeo jedan lijep zimski dan.