prvomajski

Porazi su nekad bolni, nekad nisu. Kad su kakvi, ovisi o utakmici, o protivniku, a najviše o tebi samom. Nekad ih pretvoriš u pobjedu, nekad baš i ne. Nekad i nije utakmica. Nekad ih proživljavaš, nekad sanjaš, nekad ih zaboraviš. Dobro, ovo sa zaboravljanjem je nekom čista utopija.

 

Radijske vijesti govore o prvomajskim paradama sjećanja na borbu protiv ugnjetavanja radnika. Autobus nenadano uredan, sjedala čista s krpicom preko naslonjača za glavu. Prva dva reda sjedala okrenuta su jedna prema drugima sa stolićima između, nešto kao u autobusima s dva kata. Vozač, vrlo vjerojatno latentno ugnjetavani radnik, mijenja radijsku stanicu: Radio Sljeme, evergrini i pop šlageri. Upravo svira ​​Zar Je Voljeti Grijeh.​ Zorica Kondža i Tedi Spalato.​ Pa jest, bolje od vijesti.

 

Sjedim uz prozor desne strane negdje oko sredine. Stakla na prozorima su skroz spuštena tako da možeš promoliti glavu kroz prozor. Ispred mene, možda baš s tog obrnuto okrenutog sjedala jedna se glava pojavi. Smeđa kosa podrezana na duljinu do ramena, I se ošišala. Z​akoluta očima: "otkud ti?!" Kako otkud ja, pomislim, pa vozimo se iz Dalja prema Zagrebu, iz sela mojih bake i dede. Preko puta nje izviruje glava njezine sestre. Sestra ostaje na svojem sjedalu, a vidim da se I premješta na drugu stranu i sjeda pored Severine. Sa Seve sjede dvije dosta stare bake s maramama na glavama. Jedna štrika, druga drži krunicu. Iza svih nas šačica je momaka koji se trude izgledati poput huligana i glasati se poput huligana, počinju s nekim arlaukanjem i pjesmom. Seve se okreće i dobacuje im kao djeci da se smire porukom da su ljudi platili karte za lošu vožnju, a ne za loš koncert. Sestra dobacujući dodaje da će ih tužit jer pjevaju bez dozvole. I se osvrće prema nazad, uhvati mi pogled kroz razmake između sjedala pa glavu okrene prema naprijed. Ne znam šta sam skrivio, ne znam ni jel razgovaramo, al najbolje da ništa ne pitam. Kroz zvučnike dopire Don't Go Breaking My Heart, Eltona Johna s Kiki Dee. Vožnja stvarno jest loša. Vozaču je kolna traka ponekad preuska, a u preticanju se osjećamo kao što se, da se, osjećaju krumpiri u čika Draginom kombiju. A čika Drago svladava makadam prepreke bez sata škole, auto škole, one obične ipak ima 4 razreda položena plus 4 gratis. Bolje bi mu bilo da se pekvalificira. U DJ-a ne jer muzika je s radija. Poželim iz ruksaka izvaditi knjigu, čitanje započeo u odlasku tamo, knjigu u čijoj je prvoj priči R vozio Mercedes, a Z brojao zvijezde, a onda shvatim da sam je zaboravio kod svojih. 

 

Vjerojatno sam zaspao jer kad sam pogledao kroz prozor uspio sam ovlaš uhvatiti dio zelene table s podatkom da do Zagreba imamo još osamdeset osam kilometara. Ili je pisalo osamdeset šest? Ne možeš sve kratkim pogledom razaznati u toj brzini. Ali zato sve možeš ako zatvoriš oči.

kredenac

Neki dan naletio na ovu fotografiju u najavi nekog kao događanja. Nebitno. Meni bitno je da su ovakav isti, ne plavi, ne žuti nego baš zeleni kredenac imali baka Naka i deda Vlado u Dalju. Prvo je bio punopravni član namještaja kuhinje i blagovaonice. Dičio se izlozima popunjenim kristalnim čašama i oslikanim porculanskim tanjurima i šalicama s tanjurićima. Bili su tu na dohvat ruke, ali samo za specijalne prilike koje nikako da dođu.

Onda su došle lude sedamdesete u kojima su postale popularne "viseće kuhinje", one s podnim i zidnim elementima. Duh modernih vremena kredenac je bukvalno preko noći preselio iz blagovaonice u kačaru. Oni porculanski tanjuri iz kredenčeva izloga iselili su skupa s tanjurićima i šalicama i kristalnim čašama. Svoje su pomodno počasno mjesto zamijenile onim iza zatvorenih vrata zidnih kuhinjskih elemenata s vratima presvučenim ultrapasom u boji i dezenu hrastovine. Od manekena odjednom su postali zakulisni statisti.

Kačara je, odnosno kacara, mjesto gdje su se držale kace i bačve. Za one koji ne znaju, za razliku od bačvi, kace su bile stožastog oblika odrezanog vrha. I jedne i druge su odavno svoje mjesto prepustile kredencu, trosjedu i peći na drva i kačara je postala ljetna kujna. U onolikoj mjeri koliko je kredencu postalo lošije u životu, toliko je kačari postalo bolje jer umjesto smrada koma i drva natopljenog vinom, njome su se sada širili miomirisi pečenja pilića, krmenadli i krumpirića, ponekad i ribe, nerijetko gužvare s makom ili orasima, a u sezoni i kuhanja pekmeza od šljiva.

Na policama sa staklenim stijenkama, frontalnoj i onoj desnoj bočnoj, na mjestu nekadašnje modne piste svoje su mjesto našli odbačeni, ali ne i bačeni raspareni tanjuri koji su izgubili svoj životni poziv, dječje šalice iz kojih godinama više nitko ništa ne pije, ostaci kompleta čaša, po dvije-tri od svake fele, porculanske figurice pasa, konja, lanadi i ptica, kasica-prasica istoimenog oblika, blok-flauta i melodika, krafnasta četvrtasta kutija s poklopcem napravljena od dobivenih razglednica uvezanih crvenim koncem.

Lijevi pretinac kredenca, onaj dugački, s četiri ili pet pregrada, krio je posložene stolnjake, krevetninu koja se više ne upotrebljava, ali još nije za bacit, nešto dotrajale zimske odjeće, ispeglane neuramljene izvezene goblene i uštirkane heklane tabletiće.

U gornjoj ladici moglo se naći zarđalih škara, istrošenih baterija, raznih dugmadi, komada lastike, pokoja žličica ili vilica, možda čak i nož. Donja ladica bila je rezervirana za šarafe i eksere koji nisu stigli do podruma i kutije s ekserima i šarafima, komadi alatki poput kliješta, malenog čekića, francuskih ključeva i ključeva za brave koje odavno više ne postoje. Tu su i dijelovi biciklističke zračnice, sačuvane za rezati u gumice za pokrivanje dunsta celofanom. Sve u tim ladlama ostalo bez svoje nominalne funkcije, pomalo napušteno, isluženo pa i zaboravljeno. 

U donjem zatvorenom dijelu smjestili su se izanđali lonci, šerpe i đerđivi, par lavora, tri kante, nekoliko praznih pocinčanih limenih kutija za nešto i par tenisica pretvorenih u šlape.

Kredenac je vremenom prestao biti krecencom i postao je nešto na što su se naslanjale metle, grablje i lopate, izvrnute tačke. Onda je i to naslanjanje prestalo biti povremeno i postalo trajno. U kačaru više nitko nije ulazio. Prvo jer nije bilo razloga, a poslije jer nije bilo nikoga tko bi i bez razloga ušao. Kačara je tako izgubila i svoju sekundarnu funkciju. U konačnici i cijela kuća također.

 

 

libertango

Te sam godine prestao prezirati harmoniku.

Dobro, možda je preziranje malo teška riječ, ali nesimpatiziranje je postojalo, a pojavilo se kao reakcija na čestu pojavu širenja njenog prepoznatljivog zvuka kojeg su izvori bili otvoreni prozori kuća i stanova našeg malenog mjesta. Uz nju se, naravno moglo čuti i nešto žičanih instrumenata, čak i puhačkih, ali najčešće je bio dominantan dinamičan ritam kojim je upravljala harmonika. To što ju je početkom osamnaestog stoljeća izumio neki Habsburgovac nije joj priskrbilo nikakve olakotne okolnosti jer su u ušima dvanaestogodišnjaka i Habsburška monarhija i Osmansko carstvo bili povijesno podjednako malo poznati i priznati. Danas je to sve dosta drugačije.

Strange, I've seen that face before.

Osamdeset prva je i ja već idem u srednju. Dok se ne sredimo u Osijeku, zamjene stanova pri selidbi, reguliranje pravno imovinskih pitanja unutar hrvatskog i jugoslavenskog naftnog giganta, živim kod bake i djeda, baka-Nake i deda-Vlade. Usmjereno obrazovni put od kuće do škole podrazumijevao je vožnju međumjesnim autobusom. Stari čika Stipo, ni Stipe ni Stipa nego Stipo, vozio je staru Panturistovu harmoniku od Erduta preko Dalja, Bijelog Brda i Sarvaša do Osijeka. Zimi je u autobusu bilo hladno i zadimljeno, ljeti je bilo vruće i zadimljeno. Na sastavu dviju kabina, onog prednjeg s vučnim pogonom i stražnjeg, prikolice, izrađenom od čelične konstrukcije presvučene nekim čvrstim impregniranim platnom uvijek je bilo rupa kroz koje je iz hrđom i nemarom načetog auspuha u kabinu dopirao dio ispušnih plinova Mercedesovog dizelskog motora. Nekadašnje dječje fascinacije mirisima dimljene čokolade u ispušnim plinovima iz automobila odnio je vjetar koji se u autobusnu kabinu potajno uvlačio kroz otvore pri vrhu prozora. Bilo je donekle podnošljivo. Stipo je svoju harmoniku vozio pažljivo i polako, a kad se iz smjera Dalja padinom s Mišinog Brda spuštao ​prema ​Bijelom Brdu gasio je motor kako bi ušparao na benzinu. Iz zvučnika radio prijemnika kojeg je jedini moderator bio čika Stipo, često se mogla čuti muzika. 

Like a hawk stealing for the prey
Like the night waiting for the day.

​

Žanrovi nisu predstavljali nikakvu prepreku. Kroz graju školaraca i žamor odraslih koji su se vozili na posao, miješale su se tu proizvodne norme Hondinih gusanih motora za motokultivatore i Slavonijinih sašivenih kožnih rukava i krznenih revera sa zadaćama i zadaćnicama, s kemijom i biologijom, matematikom i hrvatskim, ponekad je iz onih zvučnika izbijao neobičan ​angažman i aranžman harmonike.

​
Rainy nights, on Hausmann Boulevard,
Parisian music drifting from the bars.

​Bilo je neprocjenjivo vrijedno na petnaestak minuta do početka nastave i par stotina metara do škole osjetiti slobodu pri izlasku iz Stipine harmonike nedaleko Tvrđe. U Tvrđi je bila škola, Šestakica, nazvana po Ivici Šestaku, namijenjena prvim dvama razredima Centra za usmjereno obrazovanje Braća Ribar, i prepuštenost samom sebi. Misli lutaju od zadaće do testova, od nogometa do tjelesnog u dvorani, od novih kolegica do nastavnica. Istovremeno u glavi melodija kojoj toplinu i razigranost daje ​ona harmonika.

​
Dance in bars and restaurants,
Home with anyone who wants.

Na desetaktak minuta i par stotina metara do kuće osjetiti slobodu pri izlasku iz autobusa nedaleko crkve, osnovne škole i kuće doktora Medića, prepuštenost samom sebi bila je isto neprocjenjivo vrijedna, ali malo manje. Ovdje će se svatko tko razumije beskonačnost i kuži se iole u osnove matematike zapitati kako neprocjenjivost može biti manja ili veća. Može. Malo teško jer ne ovisi o svojoj apsolutnoj vrijednosti nego o percepciji ljepote u oku promatrača. Malo teško, ali može. Isto kao što četir u pet ide jedared, a i pet u četir isto ide jedared, ali malo teško. O ovome smo saznali u sedmom osnovne iz dijaloga Radenka i druga Gavrilovića. Radenko je bio školski drugar, vedar, neiskvaren i uvijek spreman za šalu, a Gavrilović je bio Vaso, nastavnik matematike i razrednik u osnovnoj. Vaso je, vele, imao tešku ruku. Dosta poslije ta je ruka na glavu natakla šubaru s kokardom i pokvarila mnoge lijepe trenutke. Vratimo se harmonici. Dakle, neprocjenjivost je ipak podložna određenim usporedbama, a i ovo nije zbirka zadataka iz matematike.

​

Sur les murs, des photos,
Sans regret, sans mélo.

Nakon reda nešto razumljivog engleskog, iz zvučnika se širio red francuskog​, a što se mene tiče, ona je mogla pjevati i na mađarskom.​ Učenje francuskog u petom razredu pomoglo je jedino u prepoznavanju jezika. ​Kasnije učenje njemačkog od šestog do kraja osnovne bio je logičniji izbor u odnosu na ruski jer je nastavnica teta Zlata njemački predavala i mojoj mami, i taj mi izbor nije tada pomogao, ali kasnije u životu čak malo i jest.  Da ne mistificiramo, vjerojatno bi mi i ruski u jednom trenu bio od koristi. Baš kao i svako drugo znanje.
 

Treba li spomenuti da sam se zaljubio na prvi akord, poslije i na prvi pogled. Jednosmjeran, ali nema veze. ​Zaljubljenost je nestala, ali privrženost glasu i ritmu je ostala. Grace Jones. I've Seen That Face Before. Njezin Libertango Astora Piazzolle. Meni jedna sasvim nova harmonika. A i čika Stipina je odjednom postala puno podnošljivija.

​

 

(​https://youtu.be/nIN3IE3DHqc?si=JHdhtvtU3BdU9Bjb)

 

​

​​

san na današnji dan

Sinoć kod nekog (neću imenovati zbog ZERP-a) naletio na link i poslušao i pogledao ovo dolje. Iako sam alergičan na jagode. U pošetku je to bilo čisto medicinski, a danas je vjerojatno ostalo samo na spikičkoj bazi. A šta ću, moram i ja malo glumatat žrtvu bivšeg sistema. Kao što nisam imenovao putić do izvora, neću reć ni šta sve nisam noćas sanjao. Tek ono što jesam.

Nije bilo lako svladati izvjesne unutargradske relacije (čitaj: odnose). Opet su se uplela mjesta u kojima sam proveo dio života. Osijeka i Zagreba je površinski najviše, opet je Kvatrić slijedila Gajeva ulica sa svojom vlastitom tržnicom i crvenom kasarnom, Trg Francuske republike bio je u direktnoj tramvajskoj vezi sa okretištem prekodravskog zoološkog vrta, broj linije je - sedam. Manje je noćas Breze, samo malo granitnih kocaka Ulice šestog aprila, crvene zemlje malonogometnog igrališta i suhog opalog lišća jablana. Još je manje Sarajeva, Dalja. Zeru je tu i nekog blago brdovitog urbanog priobalja: uske šetnice s pogledom u tuđa dvorišta, vrtove, domove. U sve se noćas bez pitanja ugurao i Pforzheim sa tramvajskim linijama Graza, s podvožnjacima i nadvožnjacima, ljudima koji umjesti da govore neki nerazumljiv jezik, rado gestikuliraju poput prometnika.

Jedna nepjegava, mala nije mi dala mira, hodala je za mnom poput sjene. Nešto kao Cvijeta (orig: Cveta) zbog žaketa. Nakon nešto vožnje u žutom tramvaju, shvatio sam da sam ja taj koji cijelo vrijeme vidi tu njezinu sjenu jer mi se beštijica uvukla u glavu. Vozio sam i skejt koji mi je onako težak i izrađen od debele plastike armirane kevlarskim vlaknima, povremeno bježao pa sam ga trčeć morao sustizati čak i na uzbrdici. U pomalo već pohabanoj vrećici nosio sam bijelu boju u spreju. Nisam šarao po zivodima, svega mi!

Neki zagrebački studenti matematike u ovom su Frankenstadtu pohađali likovnu akademiju. Liverpool nisam sanjao, nisam iz Manchestera.

The Beatles - Strawberry Fields Forever

sedamdesetprva

Ovo na slici nismo moj djed i ja. Prvo, deda Vlado nikad nije nosio takve kape: u službi je nosio tvrdu tegetplavu šapku sjajnog šilta i još sjajnijeg grba Jugoslavenskih željeznica, dok je u slobodno vrijeme nosio jednako takvu, ali rashodovanu, kapu u penziji; drugo, iako je s početka željezničarske karijere bio ložač na parnjačama, kasnije će polažući ispite avansirati do mjesta strojovođe, moj deda nikad nije nosio rukavice; treće, kao mali nikada nisam imao takvu kapu, kape su moje bile poput viteških potkapa, ali vunene; četvrto, nikada ja nisam imao tako žut prsluk, baka je plela veste sve u šesnaest, a osim vesti i kape, i prsluke, i čarape i rukavice, sve, i crvene, i plave i šarene, žute ne; šesto, kazan kod deda Bage, kod njega se pekla rakija, nije bio na otvorenom nego je je bio u verandi koja je imala tendenciju postati ljetnom kuhinjom u dnu kuće, odmah prije kokošinjca krcatog glasnim kredlama i kredlanima iza kojeg se prostirala bašta u kojoj su neometano rasli paradajzi, paprike i krastavci, pokoja bundeva, kopar, ogrozd.

Sve ostalo, u što spadaju i okominje za potpalu, i sitne grančice davno ostale od razidbe i krčenja korova, i šeretski razvučen starčev brk jer unuk će upravo štamplicu vrele šljive prinijeti usnama i otpiti mršteći se od, misleći da je to razlog, vrelosti tekućine, a ne zbog njenog kemijskog sastava, uostalom, tad za njega nije ni postojala kemija, ta starčeva rèkla, kratak kaputić bez rukava, prusluk kako ga je izgovaravši djed svjesno deformirao, baš kao i neke druge riječi tipa lucter, spikijatar, tevelizija, kramofon, sve to bilo bi i na fotografiji deda Vlade i mene da nas je tko imao fotografirati u jesen te sedamdesetprve, godine kad su moji roditelji, bez obzira na pokušaj tatinih sestara i brata iz Australije i Kanade da ih nagovore na odlazak, odlučili ostati u Jugoslaviji i svojim doprinosom graditi samoupravni socijalizam, prijelaznu prtinu koja je trebala postati autoput koji vodi u bolju budućnost naših naroda i narodnosti prvenstveno, a onda i ostalih, stanovnika prijateljskih nam nesvrstanih zemalja i svih drugih Zemljana - u komunizam.

Nas nitko nije fotografirao. Ni otac sa svojim Rolleiflexom, kojeg je prilikom našeg seljenja iz Breze u Osijek poklonio svojem vjenčanom kumu čika Kruni, jer je bio daleko, kod kuće ili na poslu u Ini, a ni ujak sa svojim Zenitom jer je vjerojatno odrađivao smjenu u borovskom kombinatu.

Prije nego što će završiti na slijepom kolosijeku na kojem će se njegova lokomotiva zauvijek zaustaviti i posljednji put pućnuti bijeli dim, deda Vlado je još dvadesetak rakija ispekao. Sve za svoj podrum, astal i burag, kako je ponosno nazivao mješinu od svojeg predimenzioniranog trbuha. Iako postoje, vele da su dobre, neke recepture u medicinske svrhe, ja se osim tog puta vruće rakije nisam napio. Izgradnja je onog autoputa iz sedamdesetih i od ranije stala, kramari su kasnije razvukli svu mašineriju, svu opremu i građu, a moj bi djed, da je živ, što po prijavi Porezne, za ilegalnu proizvodnju alkohola, što po prijavi Dječje pravobraniteljice, za nagovaranje malodobne djece na put u alkoholizam, danas bio već suđen i osuđen na tri do pet godina robije. Minimum.

na svoji strani

Bila je već rana jesen osamdesetšeste kad sam taj put došao u Zagreb. Na duže. Topla i sunčana jesen s povremenim kišama. A poslije kiše - kišne gliste. Gomila dezorjentiranih, meni su se takvima činile, kišnih glista vukla se asfaltnim trotoarima i svojim me mirisom podsjećala da daleke daljske fragmente djetinjstva, na mokre betonirane staze, na mokru nepokošenu travu po usputnim kanalima, na mokri Dunav koji sve ove naše ostale rijeke i rječice pojede za doručak.

Stan u Travnom, stanovanje jel, jer to i nije bio cijeli stan, tek soba u stanu starice o kojoj se njezin sin brinuo, a ona zanovijetala na svaku kaplju vode ostavljenu da se samostalno cijedi u sudoperu: "furt ostavlja tragove, grdo je za vidjeti, a sigurno je i štetno", i nije bio nešto. U sobi sam pored kreveta, radijatora i ormara, imao i komodicu. Na njoj su uvijek bili radiokasetofon marke Sharp, tetrapak mlijeka i kutija Domaćice. Pepeljara je bila u SF domeni. Iz radija se potiho izvijao program Stojedinice, a za svaki slučaj, bilo je tu i nekoliko kazeta: TDK, BASF, Azra, Rade i Arsen, Lačni Franz.

Osim Osječana s kojima sam u Zagreb i došao, nešto Dalmatinaca i Dalmatinki od kojih sam naučio razlikovati balancane od pantagana, kušine od piruna, šolte od botuna, par domaćih lokalnih kaj su tako meko i zavodljivo furt govorile kaj, i nekoliko ih iz drugih republika, jedni od rijetkih koje sam u Zagrebu te godine poznavao, bili su dečki iz Maribora. Toliko puta su svirali u Osijeku u moje srednjoškolsko doba da sam ih lagano mogao prozvati i svojim kućnim bendom.

Te '86. godine, dok je Pepelka rdeče zvezde šivala, iščekivala poljub i brinula o Čuvstvenom stanju mlade krave, Kandidati za čestitke su već planirali noćne pohode na plaže i ostalo, Lačni Franzi su bili Na svoji strani.

 

praznik žena

Bilo je nezgodno s tim nazivima mjeseci. Prvo te nauči internacionalno, a onda preseliš, pa te krene pilat nacionalno. Kolovoz i kolozov, listopad, lipanj i ožujak, studeni i prosinac. Siječanj, svežanj, veljača, svibanj, rujan. Srpanj, lipanj, kuac, palac. Nikako im redoslijed zapamtit. Jednostavno je, veli, samo gledaš šta se na njivi događa, i šire u prirodi, i u društvu i prepoznaš koji je mjesec. Baš. Kako da ne. Evo, možemo i po imenima ženskim iz razreda mjesece nazvat. Prije bih zapamtio.

Praznik žena. Tako piše. '79. I unatoč ožujku, slavio se 8. mart. Dara, Vesna, Ljubica, Biljana. Nada, Branka, Dragana, Jelena. Srđana,... Nikola, Ivo, Željko, Radenko. Drago, Zoran, Martin,... Razrednik - Vaso. Drago, mister tadašnje prigodne čajanke, i danas se naslikava s misicama, a miss razrednog odjeljenja, Srđana, vjerojatno još gazi kalifornijski pijesak. Neki su i dalje u Dalju, neki su otišli daleko, dalje, neki zauvijek i najdalje. Tog dana mladi Travolta slavi okruglo godinu dana u novoj sredini. Danas, prvog travnja, slavi Prvi april.

'79.

Sedamdesetdeveta je. Već je godina od preseljenja iz naboranih brdskoplaninskih krajeva u popeglane ravničarske.

Te smo godine, onako, napredno osnovnoškolski, a povodom stogodišnjice njegova rođenja, iščitavajući dostopnu literaturu ("Kroz vasionu i vekove") i proučavali rad Milutina Milankovića, svojim rođenjem ​ tadašnjeg mi sumještanina, matematičara, geologa, klimatologa i astrofizičara, i građevinskog inženjera također. Nemalen je (bio) njegov doprinos znanosti, naročito u astronomiji i klimatologiji, a pogotovo u analizama i zaključcima o cikličkim promjenama ​klimatskih pojava, što je i svjetska znanstvena elita potvrdila u doba kad je moja generacija tek počela grijati školske klupe​​. Jedan od prvih i važnijih detalja iz njegovog života jest da je rođendan imao 28. svibnja, dakle dan prije mene. Slavilo se​ dva dana​.​

Te godine, nešto kasnije, past će i prva klapa kratkometražnog igranog filma "Lopta". Kameru je držao Dragan Nemet, tada školarac iz Erduta, danas osnivač KPH iz Dalja, glavnu žensku rolu imala je odlikašica Srđana, kćer nastavnice iz zemljopisa, a glavna mušku ulogu odigrao je ​autor scenarija, režiser i montažer. Foto-kino sekcija u osnovnoj školi okupljala je šaroliko društvo s obzirom na količinu talenta i omjer truda i lijenosti...

* * *

Papir - kristal bijeli, Fotokemika; film - crnobijeli, Efke KB21 od 21 DIN-a (Deutsches Institut für Normung čiju smo kraticu smo u to doba vrlo važno znali odgonetati pod krivim nazivom Deutsche Industrie-Norm; u prijevodu: 100 ASA); autor​, kamerman iz prethodnog pasusa - imao loš dan.

Pozadina je vanjska strana zida crkvenog bedema. Vestu je štrikala baka Naka (od milja naopako od Anka). Teget plava s masu previše ovratnika. Teget plava je i Adidas kratka kabanica. Frizura je postojana. Poput jedine četvorke. Iz zemljopisa. 

born to be alive ili šta da radim kada ode djevojka na konju

I dok si preko dana s neizmjerno vrijednih vinilnih diskova upijao tekstove tipa: "a šta da radim kada odu prijatelji moji, kada ode djevojka na konju, bacam oči... i tako redom dan za danom..." i poprilično se čudio tom bacanju očiju za djevojkom na konju, uvečer si izlazio u Medison, seoski disko klub koji je osim nedoraslih glancača plesnog podija, privlačio sve koji su htjeli pobjeći od krčme, bircuza, od loše rakije i toplog piva, dolazeći pješke, biciklom, parkirajući očev Ford, Fiću ili Ferguson, suncem opaljene kože lica i oko vrata, i ruku do pola nadlaktica, što od njive, što od tenisa.

Ugošćavao je Medison i mnoge šljašteće zvijezde, i Hanku i Šabana, i Zdravka i Dugme, i Leb i Sol i Buldožer, sve koji su iole blizu imali kakav koncert, Osijek, Vinkovci, Novi Sad, sve je to gravitiralo Medisonu. I taj je veliki svijet dolazio uglavnom odjeven kao da su iz pradjedovih i prabakinih ormara izvukli nedovršene krojačke pogreške. A maleni svijet? Maleni je ponosno prolazio ispod ultraljubičaste lampe nedaleko od dijela sa separeima, pokazujući bijele crte na bočnim šavovima novih bezimenih traperica.

"Aska ta pija laj" odjekivalo bi ono "It's good to be alive" prepunim diskom, a ti bi, za boljih dana s komadom pizze sa slaninom, a za onih lošijih sa svježe prženom lepinjom zvanom poderane gaće, s tanušnim listom šunkerice i i još tanjim listom tvrdog sira nepoznate vrste, stajao uz pult nedaleko diđeja, i s tog povišenog mjesta bacao oči na sve one komade s kojima nećeš, šepureći se, napustiti disko, već ćeš potegnuti zadnji gutljaj kole i otići put bakine i djedove kuće, zavuć se u stražnju, "svoju", sobu pa po tko zna koji put pustit onaj singl s početka.