ponedjeljci

​Ponedjeljcima treba dati šansu.

Ono što oni, ponedjeljci, sad jesu, jesu jer smo to mi od njih napravili. Nisu oni toliko loši koliko imaju tu nesreću da baš svaki put dolaze nakon nedjelje. A nedjelje, umjesto da su ležerne i snene, ljubomorne su na subote jer zbog njih su umorne i razdražljive i sve što osvetnički prema subotama mogu napraviti, naprave to ponedjeljcima.​ Ponedjeljcima je na teret stavljeno i započinjanje kojekakvih odluka. Počinjanja učenja za ispit, kampanjeski, dakako. Prestajanja pušenja. Počinjanja vježbanja, ne sviranja klavira, iako i ta opcija postoji, počinjanja tjelovježbanja, fiskulturno uzdizanje radi očuvanja tjelesne kondicije. Prestajanja pravljenja budala od sebe: ne moš tu odluku u nedjelju donijeti jer još od subote nisi sav svoj pa onda to ostaviš ponedjeljku.

Ukratko, ponedjeljci su jedne obične žrtve spleta okolnosti, krivi dani na krivom mjestu i u krivo vrijeme.
 

 

haberdašerija

​Odgledao ponovo Tarantinov Hateful Eight, Mrzovoljnu osmorku. U dijelovima. Ne baš u šest kako ga je Tarantino snimio, ali ipak u dijelovima. Slatki je drijemež, obogaćen toplim kratkim snovima, činio svoje. Od svega ovaj put viđenog u filmu, za um mi zapela koliba okružena bezvremenskim bjelilom. Minnie's Haberdashery. Minnina galanterija. Ta riječ, haberashery, haberdašerija, galanterija, podsjetila me na jednu drugu, malogradsku galanteriju.

Galanterija, pojam urezan u sjećanje večernjim šetnjama s roditeljima u kojima smo svaki put prolazili upravo i pored teta Dragičine galanterije.

Zimskih večernjih šetnji na drvenim sanjkama bez naslona i bez Tarantinovog Wyominga. Sanjke su bile nevelike, jednosjed bez zaštitne košarice za noge i bez naslona. Sportski model, reklo bi se. A ja, bio sam već dovoljno spretan da sam uspijevao održati se u sedlu.

Ljetnih večernjih šetnji obogaćenim roditeljskim rukama pridržavanim letovima nad uglancanim svijetlosivim trotoarom obasjanim uličnom rasvjetom čiji su reflektori, sivi i visoki, na stupovima izgledali poput štapićastih prašnika. Tata je s lijeve strane, one bliže ulici, mama s desne, one uz zgrade i živicom ograđene parkove i dvorišta. Poput asfalta, sivo je tatino odijelo, majčina haljina plava poput neba i moje veste.

U međuvremenima, u doba kad je jesen ulazila u sve pore naše stambene zajednice, kad se bez obzira na nemogućnost otvaranja prozora, osušeno se lišće, onako vlažno, polijepilo po kišom ostavljenim obrisima đonova cipela po podovima svih katova stubišta, to isto lišće se zadržavalo na grubom teta Dragičinom otiraču spletenom od debele špage; u proljeće je vjetar uspijevao potajice, skoro pa i nevidljivo unositi pelud koja se skupljala po prostrtim tkaninama, a poslije u nosevima mušterija.

Bio je to jedan od najneprivlačnijih prostora u gradu. U sumornom prizemnom izlogu metalnog okvira na prljavorozoj fasadi preživale su role tekstila. Konci, klupka vune, dugmad i rajsferšlusi su se smrtno dosađivali, a kalupi za cipele i žlice, one za obuvanje, zarekle se na doživotnu šutnju. Unutrašnjost - tiha i sumračna. Za oblačnih dana zbog smanjene količine pristiglog svjetla, a za sunčanih zbog preko izloga navučenih zelenih platnenih zastora s malenim kvadratnim otvorima prekrivenim klapnama od iste tkanine. "Da materijal ne apšisa". Taj neki mir, to neko gušenje svih zvukova pamukom, vunom, lanom i žerseom, narušavalo je zvonce na vratima koje se oglašavalo pri ulasku mušterija. Strahopoštovanje je ulijevao teta Dragičin alt.

Teta Dragičina galanterija je imala i službeni naziv, ali ga se ne sjećam - nije mi bio nimalo važan podatak. Ta riječ, galanterija, trogodišnjaku je bila lako izgovoriva kao i ventilator, propeler i lokomotiva.Otorinolaringologija tada za mene nije postojala. Teta Dragica je imala veliku kestenjastu glavu, a razlog tome bila je uvijek dobro držeća natapirana trajna. Trajna, pridjev koji se tako dobro prometnuo u vrlo postojanu imenicu da joj trovremenski Taft ni dan danas ne bi došao do koljena.

Dobro, sad kad malo bolje razmislim, možda se teta Dragica i nije zvala Dragica. Možda je danas konfabulacija učinila svoje, ali mi se zvučnost njezina glasa​, oblik njene frizure​ i tog imena sad savršeno poklapa.

​​

trlababalan i ostale apstrakcije

​Šućmuć. Tralala. Trlababalan. Bilo je još tih besmislenih riječi u mom djetinjstvu. Babaroga. Nemojdaponavljam. Vidićeštisvogboga... Priznajem, bog mi je s pet godina izgledao apstraktno poput korijena iz dva pa sam ga morao vizualizirati i za tu je priliku najzgodnija bila gola vitka crnkinja sa velike bijeložute limenke za kavu Julius Meinl - kad je bog nek je božanstven! Ono što je slijedilo iza vizualizacije boga bilo je ponavljanje, a to je bilo tako da bi bolje bilo da me Babaroga osobno uzela i odnijela bilo gdje. Pedagogija dvadesetog stoljeća proizvela je soli više nego sve jadranske solane skupa u svoj svojoj povijesti.

I dok su Babaroga, Nemojdaponavljam i Vidićeštisvogboga imale jasnu semantiku, Šućmuć, Tralala i Trlababalan su bile korištene, a tako su i zvučale, kao beznačajne poštapalice.

Šok je uslijedio jedno jutro. Radio prijemnik sa cijelih 13 američkih tranzistora u sebi, crna kutija veličine stabilizatora, neophodnog uređaja za otklanjanje većih amplituda napona, a koristio se za sprječavanje crkavanja televizora, kroz jedini je zvučnik dopirao ritmičan pjesmuljak. Hej mama, hej tata, hej deda moj... bila jednom jedna baba... trla baba lan... da joj prođe dan. Trla baba, trla baba, trla baba lan! Jebote, baba tare lan! Dobro, nisam opsovao, ali sam počeo pozorno slušati tekst...

Nakon tog jutra, Trlababalan se zauvijek promijenilo. Dobila je ozbiljan identitet - lice babe. Ne moje jer nju nisam mogao zamisliti da radi jedan te isti posao cijeli dan, ali bilo je dovoljno kandidatkinja u susjedstvu, bila je pogurena za nekim strojem u kojem je bio lan. Taj je stroj bio mješavina tkalačkog stana, šivaćeg stroja, stroja za kominjanje kukuruza i mašine za mljevenje mesa. Jedinih strojeva za koje sam znao da imaju veze s mojom babom s tim da je onaj za kukuruze bio na struju, a ostali su imali humaniji pogon. Lan je ostao apstrakcija.

​​
S tog istog radioprijemnika, samo par godina kasnije, u uho mi je ušla još jedna užasno pjevna pjesma. Dugo vremena nejasnog značenja, ali pjevna. U razdeljak te ljubim.

Trla baba lan:
https://www.youtube.com/watch?v=6rF3lALkbkE

U razdeljak te ljubim:
https://www.youtube.com/watch?v=I4aGPnZ-hfc

izlazak u snove

Prođe te upala uha, pročuješ onako kako treba i počneš bolje spavati. I sanjati.

Kao, poslijepodne je i ja idem kući od ne znam gdje. Pod nogama šumi ispucali stari asfalt. Protukišno je konveksno zakrivljen. Ulična se uzbrdica okitila proljećem. Cvijeće, zelenilo, ptice, insekti, pucnji rastiranja krpe na sušenje... Idila.

Penjem se širokim stubištem nalik školskom. Drugi kat. Vrata susjedova stana su otvorena. Trešti neki sitan radioprijemnik. Prepoznatljiv je i prihvatljiv žanr, ali ništa više od toga. Gurnem ključ u bravu vrata svojeg stana, a vrata se otvore. U kuhinji koja je odmah slijeva, lik veličine i korpulencije Marina Marinića pere kistove u sudoperu. Pitam ga da šta tu radi, a on odgovara da njemu "voda ne radi" i da je morao negdje kistove isprati, a ja sam najbliži. Opravdavajući se izlazi u haustor i odlazi prema svojem stanu. Pratim ga govoreći mu da nije u redu to što mi je provalio u stan, a on se brani da nije i nudi mi rakiju i, ako se baš hoću potući, boksačke rukavice koje i nisu boksačke već su više zidarske.

U tom trenu u haustor iz mojeg stana izlazi naoko nepoznata djevojka žaleći mi se kako od buke ovdje ne može spavati. Zaustim odgovoriti i pitati je nešto, a ona se okrene i nestane u stanu. Vraćam susjedu rukavice. Sa smiješkom me pozdravlja. Ulazim u stan. Zatvorim vrata. Otvorim oči. Strop je neravan i bijel. A ja budan.

silence intim

​Ich
höre
eines
deiner
Haare
auf
den
Teppich
fallen​


Čujem

jednu

vlat
tvoje
kose
kak​o
​​​pada
na
tepih

(Beat Brechbühl, ​​Bodoni Blätter br. 27)

Autora ove tihe nježne intimne lirske crtice u smiraj prošle godine otkrio mi veliki Sinan Gudžević. Ne zna on to, ali sam siguran, bilo bi mu drago kad bi znao. Zato, hvala mu za to.