Šestog aprila šest. Djeluje poprilično zbunjujuće. Pojednostavimo.
Ulica šestog aprila kućni broj šest. Moja adresa. Prva koje se sjećam.
Upravo sam sanjao kako se kroz nepokošenu travu uz trotoar spuštam niz
ulicu i mobitelom fotografiram detalje, promjene, ispravke sjećanja.
Moja zgrada, preko puta rukometno/malonogometno igralište uokvireno
jablanima, vrh Čengijine bašta sad je nova dvokatnica, malo niže, iza
moje i sljedeće dvije zgrade - livada. Iza livade šumica, dvije paralelne
nakupine grmlja koje su obrubljivale padinu - sanjkaonicu. Okrenem
glavu prema vrhu ulice, položaj ulice je takav da padinom kućni brojevi
rastu, a na broju jedan i dalje sportska dvorana u kojoj sam počinjao
svoje karijere karatista i gimnastičara. Bila je to ulica s
najneobičnijim nazivom u gradu. Ali i najponosnijim. 6. april, dan
oslobođenja. Dan oslobođenja grada od okupatora i domaćih izdajnika, od
fašista, nacista, ustaša, četnika i ostalih kvislinga. Za ulicu ne znam,
ali u tom gradiću se kao Dan općine i ove godine slavi 6. aprila.
Sanjati sam prestao, mislim ovdje i sad, i to tamo negdje oko šumice.
Pamtim Zagreb iz sredine osamdesetih, iz vremena kad smo se počeli upoznavati, i pamtim jednu ulicu koja je nazivom odskakala od ostalih. Ulica 8. V 1945. Ubijte me, ne sjećam se je li pisalo maja ili svibnja, meni jednako razumljivo. Dan oslobođenja. Dan oslobođenja grada od okupatora i domaćih izdajnika, od fašista, nacista, ustaša, četnika i ostalih kvislinga. Zagrebački šesti april, reklo bi dijete u meni. Danas nema te ulice. Mislim, ima ulice, ali imena nema. Nema ga jer ovaj se grad stidi jednog od najvažnijih datuma u svojoj povijesti. Možda zato jer je sjeme crnog korova proklijalo, izraslo i sve kulture predatorski i parazitski napalo, guši ih, crpi im životne sokove, ubija im i sadašnjost i budućnost. Ali, ja vjerujem. No pasaran!
Kako god, sretan vam Dan oslobođenja grada Zagreba!
Pamtim Zagreb iz sredine osamdesetih, iz vremena kad smo se počeli upoznavati, i pamtim jednu ulicu koja je nazivom odskakala od ostalih. Ulica 8. V 1945. Ubijte me, ne sjećam se je li pisalo maja ili svibnja, meni jednako razumljivo. Dan oslobođenja. Dan oslobođenja grada od okupatora i domaćih izdajnika, od fašista, nacista, ustaša, četnika i ostalih kvislinga. Zagrebački šesti april, reklo bi dijete u meni. Danas nema te ulice. Mislim, ima ulice, ali imena nema. Nema ga jer ovaj se grad stidi jednog od najvažnijih datuma u svojoj povijesti. Možda zato jer je sjeme crnog korova proklijalo, izraslo i sve kulture predatorski i parazitski napalo, guši ih, crpi im životne sokove, ubija im i sadašnjost i budućnost. Ali, ja vjerujem. No pasaran!
Kako god, sretan vam Dan oslobođenja grada Zagreba!
