umirovljenica na poslu

U lokalnom Sparu, na odjelu suhomesnatih proizvoda, nova je trgovkinja. Umirovljenica debelog staža. Sjedine odavno preuzele inicijativu, rumeni obraščići na blijedu lišcu, naočale tankih okvira. Nečija baka.

Petnas deka ovoga, dvajspet onoga, desedeka ove tu i one tamo. Hvataljkom u drhtavoj ruci slaže ih na vagu. Nekad usfali šnita, nekad je koja prekobrojna. Četrnes i pol? Je li dvanes puno? Dvajsosam? Može. U redu je. Hvala, dobro je. Umata ih pod pravim kutem, ukoso, pravilno, asimetrično, nježno popeglano, blago pogužvano, kako koji dan. Traži se.

Kupci, al svi odreda, tolerantni i strpljivi. Kao s najmilijima.

niki

​
Kroz neko sito zaborava i sjećanja, u nekoga je to sito sitnije u nekoga krupnije, kako se kome sinapse poslože, pamtiš neka imena, nazive, pojmove.​ Neki su se iz društva, a društvo smo bili Ipe, Nešo i ja, čak hvalili da su znali za Fangiu, meni je on bio apstrakcija. Skoro kao Brabham, Ligier i McLaren. Za mene su tada bili samo vozila, Farina tek nedefiniran pojam. I za Jackieja Stewarta i Jima Clarka i Enza Ferrarija sam bio čuo. Samo, imena su postala nazivi.

Cijelu vječnost prije nego li će pistama zavijati Lewis Hamilton, Sebastian Vettel, Fernando Alonso, Rubens Barrichello, najveći Michael Schumacher, brat mu Ralf, David Coultard, Jenson Button, Pablo Montoya, Felipe Massa, Mika Hakkinen, Kimi Räikkönen, Nico Rosberg, Max Verstappen, Jenson Button​ i ostatak današnje reprezentacije brzine, i cijelo jedno maleno djetinjstvo prije nego li će pistama zabrujati Nigel Mensel, Alan Jones, Alain Prost, Gilles Villeneuve, Keke Rosberg, Nelson Piquet, Damon Hill, Gerhard Berger, meni najveći među velikima Ayrton Senna, i mnogi drugi, pistom su rulali Mario Andretti, Jody Scheckter i Rene Arnoux​, Emerson Fitipaldi, Carlos Reutemann i Graham Hill​, Jacques Laffite, Riccardo Patrese i Vittorio Brambilla​, Ronnie Peterson, James Hunt i Niki Lauda. James Hunt i Niki Lauda. Niki Lauda.

Nije mi se sviđao. Lauda. Činio mi se prgav, svađav, bezobziran. I Austrijanac. Nikako se nije uklapao u tadašnju sliku Formule 1, sliku u glavi dječaka od kojih osam​-devet​ godina​ kojem je povremeno dosanjani san bio sjesti u tatin parkirani Renault 4​. Osobni doživljaj. Ni danas ne znam nešto puno više o njemu, Laudi, ne zanima me. Možda je bio čovjek velika srca, možda je bio đubre, kako kome i kako kada. Bio je pojam i prije i poslije nesreće. Bio je velik u poslu koji je radio najbolje što je znao i mogao. Niki Lauda je bio jedan od većih razloga zašto sam zavolio Formulu 1. Naravno, ne voziti - gledati i pratiti.

​​