drk i nedrk

znakovit napredak ljudskog roda

Ljudski rod je dosegnuo novu razinu. Skoro svi primjerci.

U tehnološkom krešendu zahuktalog posljednjeg doba pisane povijesti ljudskog roda, polagano započetog prvim tiskarskim, a potom i parnim strojem, izumom električne energije, jednosmjerne i izmjenične, razbijanjem atoma, danas nas skoro svakodnevno iznenade nekim ljudskim fizičkim ili umnim dosegom, nekim znanstvenim izumom, novim lijekom, nekim tehnološkim dostignućem koje je cjelozemaljskoj ljudskoj vrsti dano na korištenje sa ili bez nadoknade.

Tako je, čak i prije dešifriranja ljudskog genoma, spuštanja ljudske letjelice na Mars, otkrivanja zemljoida na relativno nevelikoj daljini od Sunčeva sustava i izuma vodokotlića, i daleko prije nego što je Njemačka u Brazilu domaćinu na svjetskom nogomentnom prvenstvu napunila mrežu, po jedan gol za svaki dan u tjednu, ljudski um i ljudski rod dosegnuo i vezu između papučice pri dnu kante za otpatke i poklopca na njenom vrhu. Stručnjaci jednog manje poznatog, ali u uskim krugovima cijenjenog meksičkog higijenskoznanstvenokozmetičkog instituta, uočili su direktnu vezu pomicanja gumom obložene metalne papučice, uobičajeno je to raditi nogom, iako su u postopku provjere otkrića, neki od stručnjaka to umješno i uspješno obavili i rukom i glavom, i metalnog poklopca koji fenomenalno naliježe na otvor kante za otpatke. Naime, pritiskom na spomenutu papučicu, uzročnoposljedično se, a putem sustava poluga, otvara poklopac kante i omogućuje ubacivanje otpadaka u kantu. 

Također, ne manje bitno, otpuštanjem papučice, poklopac se vraća u prvobitni položaj te time omogućuje ponavljanje radnje. Stručnjaci tog instituta vele i da za to nije nužno znati razliku između digitalnog mp3 zapisa i vinilne gramofonske ploče, te da je dovoljan fizička i intelektualna razina petogodišnjeg djeteta.

Velim, ljudski rod je dosegnuo i tu razinu. Ali ne svi primjerci.

raj na zemlji

​

​Ako postoji raj na zemlji, onda je to ova Hrvatska. Zemlja iz snova.

Plavo čisto more i raznobojni živahni otoci, duboke i modre rijeke, bistri potoci, gorde planine, krasni perivoji, zelena jezera i zlaćane nizine. Rodne njive i vinogradi, goste šume, špilje mistične. Cvjetna polja i ritovi, ceste i putovi, tuneli i mostovi, ulice i parkovi, sela i gradovi. Izlasci i zalasci sunca, mjesečine i jutarnje izmaglice, plavičasti sutoni i duboke noći. Cirusi, stratusi, kumulusi. Ravnodnevnice, suncostaji, pomrčine. Rijetke ptice, rjeđe ribe i još rjeđi primjerci sisavaca.

A kad smo kod tih rijetkih primjeraka sisavaca, da ga jebeš, ovo je zemlja iz snova upravo tim sisavcima. I to ne iz bilo kakvih snova. Iz mokrih snova. Raznorodnim lopužama i kriminalcima, opsjenarima nacionalnih razmjera, devolucionarima svih nijansi crne, ratnim profiterima, osobno obezidentiteđenim grupnim identitetlijama, strogo kontroliranim talibanima i teroristima. Fizičkim i psihičkim silovateljima, fašistoljubnim revizionistima, omilovanim ratnim zločincima, smiješno odjevenim antropofilima, lažnim altruistima. Sitnim dušama. Gnjidama i parazitima, lošim glumcima i pjesnicima i još lošijim kritičarima. Ispraznim kvaziintelektialcima, lezilebovićima i uhljebima, vucibatinama, kokošarima i sjecikesama. Huljama. Raznim huljama u različitim haljama.

Ali. Valja se i njima jednom probudit.

dan oslobođenja

Šestog aprila šest. Djeluje poprilično zbunjujuće. Pojednostavimo. Ulica šestog aprila kućni broj šest. Moja adresa. Prva koje se sjećam. Upravo sam sanjao kako se kroz nepokošenu travu uz trotoar spuštam niz ulicu i mobitelom fotografiram detalje, promjene, ispravke sjećanja. Moja zgrada, preko puta rukometno/malonogometno igralište uokvireno jablanima, vrh Čengijine bašta sad je nova dvokatnica, malo niže, iza moje i sljedeće dvije zgrade - livada. Iza livade šumica, dvije paralelne nakupine grmlja koje su obrubljivale padinu - sanjkaonicu. Okrenem glavu prema vrhu ulice, položaj ulice je takav da padinom kućni brojevi rastu, a na broju jedan i dalje sportska dvorana u kojoj sam počinjao svoje karijere karatista i gimnastičara. Bila je to ulica s najneobičnijim nazivom u gradu. Ali i najponosnijim. 6. april, dan oslobođenja. Dan oslobođenja grada od okupatora i domaćih izdajnika, od fašista, nacista, ustaša, četnika i ostalih kvislinga. Za ulicu ne znam, ali u tom gradiću se kao Dan općine i ove godine slavi 6. aprila.

Sanjati sam prestao, mislim ovdje i sad, i to tamo negdje oko šumice.

Pamtim Zagreb iz sredine osamdesetih, iz vremena kad smo se počeli upoznavati, i pamtim jednu ulicu koja je nazivom odskakala od ostalih. Ulica 8. V 1945. Ubijte me, ne sjećam se je li pisalo maja ili svibnja, meni jednako razumljivo. Dan oslobođenja. Dan oslobođenja grada od okupatora i domaćih izdajnika, od fašista, nacista, ustaša, četnika i ostalih kvislinga. Zagrebački šesti april, reklo bi dijete u meni. Danas nema te ulice. Mislim, ima ulice, ali imena nema. Nema ga jer ovaj se grad stidi jednog od najvažnijih datuma u svojoj povijesti. Možda zato jer je sjeme crnog korova proklijalo, izraslo i sve kulture predatorski i parazitski napalo, guši ih, crpi im životne sokove, ubija im i sadašnjost i budućnost. Ali, ja vjerujem. No pasaran!

Kako god, sretan vam Dan oslobođenja grada Zagreba!

zagrebačka idila 2016

Subotnje svibanjsko popodne. Sunce. Kaplje kiše se probijaju kroz izbockane poplune oblaka. Kaptol.

Par u poznim godinama, ona u bijelo-teget kombinaciji, on u bež odijelu bez šešira. Primjereno laganim korakom hodaju prema ulazu u katedralu. Prilazeć im cvrkućući, sitno ciganče nutka šarene papire.
- Kupite kalendar da deci kruha kupim. Kupite kalendar.

Bež odijelo bez šešira je pogleda i zastane, a bijelo-teget kostim zareži na sav glas:
- Šta'se jebala da već imaš djecu, a sad prosiš!?
- Ne prosim, prodajem katoličke kalendare da prehranim decu.
- Jebala s'e s trinest, kučko, ha!?
Okrećuć se bež odijelu, mala Romkinja izusti "oprostite" pa se osvrne prema rashodovanoj mornrici:
- Vidim, ti se dugo nisi. Pomoliću se za vas.
 

I sa smiješkom odleprša osunčanim trgom prema drugim potencijalnim kupcima.