Pages

26 July 2014

slova ubijaju

Subota popodne. Zvizdan ljetni. Kiosk nedržavni. Pred pultom ocvala lađa s novcem u ruci i podlakticom oslonjenom o na pult izložene novine. Znojem preslikala naslovnicu epehalnog izdanja dnevnog tiska, a poslije će doma pred ogledalo i umjesto pitanja o najljepšoj u kraljevstvu čitat naslove i najave senzacija dana. Nije baš sadržajno, al ni unutra nije puno bolje.
 
S druge strane pulta duhandžika se ne osvrće već bočno okrenuta jednom rukom pridržava poklopac licemjerštine zakona, a drugom vadi kutiju po kutiju istih cigareta (znam koje su, al nema majci naziva, imam i ja šešir, al ne reklamiram cigarete ko neki). Na stolici iza nje već kamara od jedno šteku i pol, a ona vadi li ga vadi. U jednom trenutku se okreće Lađi:
- Gospođo, nema s manjim slovima.
- Kak kod vas nikad nema?! Tam preko imaju! - uzvraća kalemberovskim glasom Lađa.
- Pa, nema. Vite da sam izvadila sve i sve su iste. Ote preko.
- Onda ne bum niš. Ja to ne mrem gledat! I još ste bezobrazna...
 
Otplovi Lađa put Afrike, a duhandžika mi se kolutajuć očima obrati.
- Danima mi dolazi, svaki dan i traži cigarete s malim slovima upozorenja o zdravlju jer ta ne vidi. Ona maltretira, drugi čekaju, a ja joj ne mrem niš.
 
Suosjećajno kimnem glavom nit ne pokušavajući smisliti neko suvislo rješenje, ipak sunce tjera na siestu, a trafikantica uzimajući mi novac za prodanu robu, dodaje:
- Znate sused, već sam joj probala reć da ak ju cigarete ne ubiju, slova sigurno nebuju.
- I?
- I opet niš.
Slegnem ramenima.
- Hvala Vam, doviđenja.
- Doviđenja sused.


No comments:

Post a Comment