sedamdesetprva

Živjeli smo u Ulici 6. aprila na drugom katu dvokatnice s dva ulaza i sa po šest stanova u svakom ulazu. Osim nogostupa pred zgradom, ulaze je spajao i podrumski hodnik, raj za igru žmire, i u kojem nam ni najmanje nije smetao ni pomiješani miris memle, drveta i ugljena, ni silna paučina obrasla prašinom, ni lagan hladni vjetrić koji je sve to nosio dok je vani sunce palilo i zemlju i travu.

Te je sedamdesetprve, nakon hrvatskog proljeća, čijeg postojanja nisam bio svjestan, došlo za mene bitnije bosanskohervegovačko ljeto koje pamtim po gostima iz dalekih krajeva. S drugog kraja svijeta. Onu je kuglu od kasice-globusa trebalo skroz okrenuti ne bi li se vidjelo gdje žive teta Cela, njezin muž i sinovi. U posjetu nam je došla s mužem i svojim mlađim sinom koji je od mene bio mlađi oko godinu dana. Taj je strašno puno pričao i to nekim meni skroz nerazumljivim jezikom. Sve što sam do tad čuo o tim nepoznatim jezicima nije bilo ni blizu ovog što je Vili prevaljivao preko svojih usta. Sporazumijevali smo se gestikulacijom. Nuđenjem igračaka, otimanjem igračaka, vikanjem, kao da će buka probit taj zid nerazumijevanja, da će se slova i riječi odjednom tako posložiti i da ćemo se razumjeti kao što bi i trebalo. Sličnom sam slučaju pokušaja visokodecibelnom sajlom probijanja zaštopanog komunikacijskog kanala svjedočio godinama kasnije kad je policajac u Gundulićevoju u Zagrebu objsšnjavao dvjema Talijankama da ne mogu tu parkirat auto, i da ga trebaju maknuti, maketi. "Ma-ket auto! MA-KET auto!!!" Nije pomoglo. Ni meni, ni njima.

Naš je stan svojom sjevernom stranom, kuhinjom i blagovaonicom skoro uvijek zatvorenim hladnim balkonom ispred kupaonice, gledao na ulicu i na malonogometno igralište s jedne strane, a s dvorišne se strane, sobama, preko nekoliko kuća, pogled pružao debelo iza olovke s koje se jutrima i po danu znao čuti nekakvo zavijanje. Pri dnu olovke bila je svijetlozelena kupola. To su stariji zvali džamijom.

 

kakav otac, takav sin

Iz jedne sobe se izlazilo na sunčanu terasu. S te smo terase, bilo je to u ljeto sadamdesetprve, moj australski bratić Vili, koji je ustvari Billy, i ja, a na njegov nesebičan nagovor bacali moje igračke. Uglavnom kocke i autići, a bilo je tu i drugog igraćeg materijala, završili su let s drugog kata u dvorištu iza zgrade. Vilijeva mama Stella, koja se u početku zvala Cecilija, bila je prilično ravnodušna prema tom događaju pojave teško identificiranivih letećih oblika. Moja nimalo nije. Tu sam majčinu neravnodušnost ispirao suzama. Potpuno obrnuta situacija s ravnodušjem dogodila se par dana kasnije kad je susjed Miki u nekoj teško razumljivoj raspravi (jebiga, Vili je znao samo engleski, a mi ostali sve osim engleskog) za vrijeme igranja razbio glavu Viliju. Moja je ravnodušnost nadišla onu teta Celinu od par dana ranije. Ta je ravnodušnost bila i dokaz krivnje u njenim očima. A mene je za to bolio leteći medvjedić, ok, boljela me briga.

Danas smo Billy i ja super. On surfa po australskim plažama, ja po internetu, on piše fakture za izvršene usluge svoje agencije, ja besmislene statuse po fejzbuku. Billy je za predsjednicu države imao Juliu Eileen Gillard, ja khm, jel. Krokodili su nam nešto rijetko zajedničko. Samo što njihovi žive u velikim australskim prostranstvima, a ovi naši svi u jednoj malenoj bari.