Prođe te upala uha, pročuješ onako kako treba i počneš bolje spavati. I sanjati.
Kao, poslijepodne je i ja idem kući od ne znam gdje. Pod nogama šumi ispucali stari asfalt. Protukišno je konveksno zakrivljen. Ulična se uzbrdica okitila proljećem. Cvijeće, zelenilo, ptice, insekti, pucnji rastiranja krpe na sušenje... Idila.
Penjem se širokim stubištem nalik školskom. Drugi kat. Vrata susjedova stana su otvorena. Trešti neki sitan radioprijemnik. Prepoznatljiv je i prihvatljiv žanr, ali ništa više od toga. Gurnem ključ u bravu vrata svojeg stana, a vrata se otvore. U kuhinji koja je odmah slijeva, lik veličine i korpulencije Marina Marinića pere kistove u sudoperu. Pitam ga da šta tu radi, a on odgovara da njemu "voda ne radi" i da je morao negdje kistove isprati, a ja sam najbliži. Opravdavajući se izlazi u haustor i odlazi prema svojem stanu. Pratim ga govoreći mu da nije u redu to što mi je provalio u stan, a on se brani da nije i nudi mi rakiju i, ako se baš hoću potući, boksačke rukavice koje i nisu boksačke već su više zidarske.
U tom trenu u haustor iz mojeg stana izlazi naoko nepoznata djevojka žaleći mi se kako od buke ovdje ne može spavati. Zaustim odgovoriti i pitati je nešto, a ona se okrene i nestane u stanu. Vraćam susjedu rukavice. Sa smiješkom me pozdravlja. Ulazim u stan. Zatvorim vrata. Otvorim oči. Strop je neravan i bijel. A ja budan.
Kao, poslijepodne je i ja idem kući od ne znam gdje. Pod nogama šumi ispucali stari asfalt. Protukišno je konveksno zakrivljen. Ulična se uzbrdica okitila proljećem. Cvijeće, zelenilo, ptice, insekti, pucnji rastiranja krpe na sušenje... Idila.
Penjem se širokim stubištem nalik školskom. Drugi kat. Vrata susjedova stana su otvorena. Trešti neki sitan radioprijemnik. Prepoznatljiv je i prihvatljiv žanr, ali ništa više od toga. Gurnem ključ u bravu vrata svojeg stana, a vrata se otvore. U kuhinji koja je odmah slijeva, lik veličine i korpulencije Marina Marinića pere kistove u sudoperu. Pitam ga da šta tu radi, a on odgovara da njemu "voda ne radi" i da je morao negdje kistove isprati, a ja sam najbliži. Opravdavajući se izlazi u haustor i odlazi prema svojem stanu. Pratim ga govoreći mu da nije u redu to što mi je provalio u stan, a on se brani da nije i nudi mi rakiju i, ako se baš hoću potući, boksačke rukavice koje i nisu boksačke već su više zidarske.
U tom trenu u haustor iz mojeg stana izlazi naoko nepoznata djevojka žaleći mi se kako od buke ovdje ne može spavati. Zaustim odgovoriti i pitati je nešto, a ona se okrene i nestane u stanu. Vraćam susjedu rukavice. Sa smiješkom me pozdravlja. Ulazim u stan. Zatvorim vrata. Otvorim oči. Strop je neravan i bijel. A ja budan.
No comments:
Post a Comment