osijek, grad iz snova

Vožnja taksijem po Osijeku puna je iznenađenja. Kako znam da je Osijek? To se ne pita, jednostavno znam.

Sestra i ja smo na kolodvoru. Trebamo do Ulice ivančica, negdje je to u dijelu iza šibicare i Zrinjevca. Imam neku sliku karte na mobitelu, nešto kao skrinšat dijela grada. Taksist nenaočit i neprimijetan. Trpamo stvari u gepek, sestra sjeda na suvozačko mjesto, vozač se smješta iza nje, a do njega sjeda neka žena. Meni preostaje sjesti za volan.

- Gdje ćemo? - pita. Pokazujem mu onu sliku karte na mobitelu upirući prstom u željenu ulicu. Taksist kima glavom potvrđujući da zna lokaciju.

Ona žena što je sjela s njim pita da jel može ona vozit jer i ona zna gdje idemo, a njoj je to blizu kuće. Vozač pristaje. Nas se ništa ne pita. Krećemo. Migoljimo uličicama dok ne iziđemo na Glavnu ulicu, ulicu s tramvajskom prugom uz bok. Volan preda mnom se ne miče, ne vrti. Znači, upravljanje je neko automatsko, navigacijsko. Ili su komande na zadnjim sjedištima. Mercedes čudo.

Skrećemo u desno, preko tramvajske pruge, produžimo ravno pa opet desno i zaustavimo se.

- Nismo na mjestu gdje trebamo doći. - govorim osvrćući glavu unatrag.

- Znam, ovo je Ulica jaglaca, do svoje ćete lako, samo se vratite na Glavnu pa se malo vratite, to je lijevo od kolodvora. - onâ će žena, a moja sestra grize usnice i šuti. I bolje joj je. Ne sestri, onoj ženi. Bolje joj je da ova grize svoje usnice nego li da njoj sko​či za vrat.​ Instantno bi pitbula poželjela imati na sebi.​

- Ja vam ovo neću platiti. - obraćam se taksisti dok glavom odmahujem u naziv ulice.

- Platćete šta platite, ja ionako moram do dućana. - izlazi iz auta i ulazi kroz neka vrata na trošnoj prizemnici bez natpisa osim na kućnom broju. Krenem za njim.

- Dvije šake njoka,... malo rezanaca,... jednog miša,... tri deke kave,... dec ulja,...​ po kruva,... maslac.​

Dok on govori, prastar djedica od svojih četrdesetak kilograma i triput više godina, nalik mojem deda-Jerku, šakom hvata iz nekih papirnih vrećica nabrojane namirnice i sve ih stavlja u neku kartonsku kutiju. Onu kavu u zrnu kad je uhvatio u šaku, malo je prodrmao kao da odvaguje pa zadovoljno kimajući glavom dodao ostalome. Ulje je u bočici​, maslac umotan u papir.​

- On će platti. - veli mu vozač i izlazi van. Taj on, to sam ja jer nikoga osim nas u dućanu nema.

Ostajem sam s deda-Jerkom. U kolicima je, kao i pravi što je bio, sasušen i zabrađen u petodnevnu sivožutu bradu, sa šiltericom bez obilježja ​na ​glavi i lulom u ustima.​ ​

- Stočeterespe. - ​​guta posljednje slovo kao i mnoga između​, izgovara dovoljno da bude razumljiv.​ Dok govori nježnim sivobijelim prstima skoro prozirne kože gura baguš duhana u lulu. Dajem stopedeset i izlazim ne čekajući tih pet kusura.​

Ulazim u auto, oslanjam se o volan.
- Možemo dalje. - glasno izgovaram indirektnu naredbu taksisti.

Krećemo. Vraćamo se natrag, prema kolodvoru. Nakon par križanja skrećemo desno. To je ono lijevo gdje smo trebali kad smo s kolodvora krenuli. Na tamnoplavom tabli velikim štampanim slovima piše: Ulica ivančica. Vozač zaustavlja auto, izlazi, vadi našu prtljagu, pozdravlja nas, sjeda na ono moje mjesto i odlazi u kasno jesensko popodne. Točno dijagonalno preko puta, kad se gleda iz Ulice ivančica u naglo palom mraku prema istoku naziru se obrisi kolodvorskog kompleksa.

​Vožnja taksijem uvijek je puna iznenađenja. Pogotovo u gradu iz snova.