Sve izgleda normalno: šumski put s dvije ugažene staze - traktorski kolotrazi, rijetka lijeskova šuma prošarana nevelikim livadama s gustom visokom travom, maslačcima i nekim drugim meni nepoznatim biljem, zuj pčela, poj ptica, sunce probija s visoka kroz krošnje, vjetra tek u tragovima. Proljeće u prirodi. Za poželjeti.
Ali. Čemu idealizirati? Vozim bicikl s jednom pedalom. Ne znam gdje sam s drugom. Nije lako, ali se ipak krećem. Odjednom, s desne strane šumske staze, na sred livade sjedi medvjed. Veliki smeđi medvjed. Ni sad nisam siguran jesu li nam se barem u jednoj milisekundi pogledi sreli ili sam to izmislio, ali sam shvatio da imam problem jer je medvjed zamukao kao krava i gledajući u mom pravcu počeo ustajati. Dodao bih gas da sam na motoru, ovako sam se odgurujuć se jednom nogom i drugom hvatajući ritam po pedali krenuo hvatat maglu. Nije lako. Nije nimalo lako. Ni malo. Ni ma lo. Znoj mi se počeo slijevati niz čelo pa preko stakala naočala curiti niz obraze poput suza. Kapu sam već izgubio. Kroz glavu mi prođe misao da me medvjed poput svakog psa tragača sad može naći prateći miris. Ne moram reći da su nestali i zuj pčela i pjev ptica. U glavi samo odzvanja škriputanje nastalo okretanjem pedale oko svoje osi nastalo usljed promašivanja zaveslaja i ono mukanje medvjeda. Nisam siguran glasa li se medvjed dok trči za mnom jer taj zvuk, to mukanje, za razliku od mnogih koji uđu na jedno i iziđu na drugo uho, nikako da napusti moju glavu. Ali to nije sve, rekao bi Queneau.
Koliko god žurio, gladao sam u stazu ispred sebe izbjegavajući zamke poput gruda osušene zemlje ili busena bilja, očito nisam pazio na smjer jer u jednom trenu na stazi ispred sebe ugledam svoju kapu! Šit!!! Bježeći ja vozim u krug! O sranje!!! Panično bježeći u pokušaju da spasim vlastiti život od nasilnog prekida skroz sam zaboravio na orijentaciju! A o orijentaciji u prirodi smo nešto naučili i od Kreleta iz Kiklopa. Ne mogu se sjetiti je li to u Marinkovićevu romanu ili je to Vrdoljakovoj adaptaciji za film. Hej!!! Halo!!! Koji mi je!? O čemu to ja razmišljam dok panično bježim od zvijeri!? Dižem pogled u daljinu, nema tu puno daljine jer staza je krivudava, bojeći se da sam možda toliko brz u bijegu da ću vidjeti medvjedovu guzicu ispred sebe. Nema ga, ipak. Okrećem se za sobom. Nema ga ni tamo. Vrtim, guram. Sad mi na pamet pada ideja da ostavim bicikl i krenem trčati. Možda ću biti brži? A šta ako dođem do neke nizbrdice? Tad na biciklu mogu bježati i štediti noge i energiju. Bacim pogled u desno, na onu istu livadu na kojoj sam vidio medvjeda. Medvjed je i dalje tamo, nepomično sjedi. Zastanem. Znatiželja je jača od straha. Na tom počivaju svi hororci. Zato ih i ne volim. Pogledam medu malo bolje i shvatim: nije to medvjed nego velika kamara, da prostite - govana. Kamen mi sa srca pao. Na sreću pored stopala. Gledam u to nepomično govno i razmišljam kakav je to strah morao biti da sam od govna vidio medvjeda? Počinjem se smijati, pomalo nekontrolirano. Čuj nekontrolirano, kao da ima kontroliranog smijeha osim pred kamerom. Obrišem znoj sa čela, hukanjem ovlažim stakla na naočalama i obrišem ih o jedva nađen suh dio majice. Gledam u livadu pa gledam u pedalu i nije mi jasno zašto sam, kada i kako ostao bez te jedne pedale. Pomislim kako to nije više toliko važno.
Krenem kući lagano stazom. Pazi na oznake, govorim sam sebi, nemoj se izgubiti. Nije to tako teško kao što si umišljaš. Ili kad sanjaš.
Rolete su spuštene i nemam pojma u kojoj je dan fazi. Razmišljam o snu. Spasio se jesam, to je jasno. Osim toga, bio je to ipak samo san. Uvijek se možeš probuditi. Osim valjda jednom u životu. Samo, tek sad mi budnom pada na pamet jedna stvar. Ono govno. Ono golemo govno veličine medvjeda. Nije ono tamo samo naraslo. Tamo se nešto golemo posralo i to je onda ozbiljan problem. A opet, lakše možemo izaći na kraj s govnetom nego li s medvjedom.
No comments:
Post a Comment