tenis i knock out

Kad god krene neka priča o rekreativnom tenisu, ja se nesretnik počnem hvaliti kako sam izgubio samo jedan meč. A toliko sam ih i odigrao. Taj jedini meč sam u srednjoj školi odigrao protiv Šajne na osječkom Iktusu. Šajna je već kao junior bio seniorski prvak Slavonije i Baranje i uredno je dobivao Brunu Orešara u njihovim međusobnim mečevima. Osim toga, Šajna je protiv mene meč igrao s perajama na nogama, al i ni to mi nije pomoglo da mu serviranu lopticu vratim tamo gdje sam ja želio, a ne on. Htio je on igrati i s ronilačkom maskom na licu, ali smo napravili kompromis zaključivši da je to ipak malo prevelika prednost. Put ga je u životu odnio nekim svojim stazama pa je, koliko se sjećam, završio kao trener u nekom njemačkom teniskom klubu. To i nije toliko važno jer sve ovo nije o Šajni nego o meni, a cijela ta priča o tom legendarnom teniskom meču ionako je prerasla od jednog stvarnog zajebantskog izazova i prijetnje u mit jer taj se meč nikada nije dogodio osim u mojoj maštovitoj glavi i bio je to moj jedini izmišljeni meč u životu sve do danas.

Mješovito prvenstvo kvarta održavalo se na parkingu u dvorištu. Nećemo sad o detaljima kako sam, ali sam dogurao do finala. Finalni sam dvoboj morao predati zbog bizarne ozljede. Nije u pitanju bila ruka, nije u pitanju bila niti noga nego potres mozga izazvan udarcem tvrdim predmetom. Dvaput. Naime, reterniravši jednu moju lopticu udarcem iza leđa, potezom kakvom se na košarkaškim terenima danas dive Jokiću i Dončiću, a rijetki se sjećaju da je to Toni Kukoč izvodio maestralno u doba dok se u NBA igrala i obrana, umjesto teniske loptice, Martina je prema meni bacila teniski reket. Ploštimice me pogodio u glavu na što sam istom samo malo otresao i nasmijao se. Meč smo nastavili nakon blagog i lažnog negodovanja malobrojne publike koje je preraslo u opću zajebanciju na moj račun. Sljedeći servis isto nije završio dobro po mene. Umjesto OK bilo je KO - Knock Out! Opet sam po svojoj skromnoj teniskoj vještini poslao tešku lopticu preko mreže, a umjesto loptice prema meni je opet letio reket. Ovaj put sam vrhom reketa pogođen direktno među oči, u sam korijen nosa. To me pokosilo da sam se onesvijestio skoro kao kad me je trogodišnjeg čika Izo pogodio odbojkaškom loptom na treningu na odbojkaškom igralištu koje se nalazilo između zemljanog malonogometnog i dvorane Partizan u kojoj ću kasnije početi trenirati prvo gimnastiku, a poslije i karate. Čika Izo, susjed Izudin, takvog me onesviještenog odnio kući na opći šok i zamalo pa majčino onesviještenje. Nije mi bilo ništa. Tada. Nije mi bilo ništa ni sad u finalu. Kažem, opet mi, kao i ono s odbojkom nije bilo ništa. Nije mi ništa. Osim što probuđen malo teško stojim na nogama. Teško i sjedim.

Finale sam predao tako da od danas komotno mogu pričati da sam u životu samo jedan teniski meč izgubio i samo jedan predao. Jedan zbog peraja, drugi zbog nokauta. I nije mi ništa. Osim što ponekad izmišljam stvari i događaje. Da, zaboravio sam napomenuti da mi je protivnica u finalu kvartovskog teniskog turnira bila Martina Hingis. Na pitanje nekih susjeda otkud ona na kvartovskom turniru, suci su odgovorili da je neke igrače zbog senzibilizacije zajednice na strance AI generirao prema snovima pojedinih sudionika.