sataraš

Ne znam je li kome blasfemično ili nije, ali dodavanjem sjeckane sušene rajčice u smjesu proprženih prodinstanih luka, paprike i češnjaka, sve još podliveno komadima zrelog paradajza, pomediteranio sam sataraš. E sad, jesmo li sataraš preuzeli od Mađara (szataras) ili od Turaka (satyr, potvrdio B. Klaić), ili je to svejedno jer su možda jedni od drugih prepisivali, ne znam, a nije trenutno ni važno. Važno je da još zera soli i ljutih papričica može zaokružit cijelu dinstanu priču. Faširanci bi dobro došli, čak i obični jednostavni medaljoni.

Kad smo kod faširanaca, od malih nogu mi nije bilo jasno zašto flaširano meso kupljeno u mesnici nije u flaši nego ga čika Alija zamota u debeli masni bijeli papir bacajući ga na vagu kao što se baca gust i vlažan malter na goli cigleni zid, a ona crvena kazaljka skače kao nad bikovim rogovima, na onim mjeračima snage u lunaparku. Onako kako mi je dnevnik bio nevnik, brašno bahno, a patuljak pasuljak, tako je i faširano meso imalo smisla jedino ako se zvalo flaširano. U istom omjeru smisla i besmisla bilo je i to da se na engleskom riječ opet ne kaže ofajv nego agejn. 

Čika Alije je mesar Alija Orhan i njegova je mesnica bila lijevo pored čika Softićeve fotografske radnje, salona i laboratorija. To je onaj isti mesar koji je bio prilično stiltan pitanjem i samo zato nije uspio prodati najlon čarape maloj Zrinki, prijateljici i vršnjakinji moje mlađe sestre, a koju je po njih u mesnicu poslao susjed čika Smajo iz čiste zdrave i prijateljske zajebancije. Orhan Alija je inače bio mesar velikog srca, velikog kao u vola. Jednom nam je prilikom, prije našeg puta baki i djedu, uvalio pola teleta kao znak male pomoći Bosne ponosne sušom ispaćenom narodu Slavonije.

Softićeva se pak imena ne mogu sjetiti, a upravo provjereno telefonom, ne mogu ga se sjetiti ni moji Savka i Hrvoje, uhvatio sam ih na krivom ispitnom pitanju. Javit će čim se sjete. I znam da hoće. Ime ću saznati, a prezime jednostavno nije bilo moguće izbrisati ni iz osobne ni iz kolektivne memorije jer skoro svaka treća fotografija iz arhive u kutijama za puzzle, za cipele, čak i u pravim fotoalbumima, po posljednjoj fotografskoj modi naoko nepravilno reckasto obrubljena, u kutu ima logo "Foto Softić". 

Kako god, čika Softić je, normalno, imao ime, čika Alija je imao sataru (satyr), a ja imam sataraš. Bez faširanog. Bez fotografije.