štetočine

Turistička sezona je državnim inspektorima nešto kao proljetno sunce visibabama, jaglacima i drugim znakovima dolaska proljeća. Krenula ovogodišnja sezona, a državni se inspektori razmilili po cijeloj obali kao skakavci. I turistički i tržišni, i sanitarni i fitosanitarni, veterinarski i poljoprivredni, inspektori rada i zaštite na radu, inspektori zaštite okoliša i vodopravni. Čak i inspektori rudarstva, energetike i opreme pod tlakom.

 

"Ima ih ko komaraca" veli mi jedna prijateljica. Samo, protiv komaraca imaš neke sprejeve, kreme i gelove, a protiv ovih nemaš ništa. Imaš, sjetim se, imaš. Lijepo sve po zakonu pa ti ne mogu ništa, ko da si se Dipterolom i Autanom istovremeno pošpricao i namazao, bježe komarci, zanemarimo rodnu korektnost i to da su muški obični biljojedi, a ženke te koje sišu krv, dakle bježe ti državni komarci od tebe ko vrag od tamjana. Tu i tamo se neki probije, ali to je samo pravilo da u svakom pravilu postoji iznimka, u svakom zakonu rupa. E da barem je to tako lako. Čak ni knjigovođe koji se kao brinu o zakonitosti poslovanja ne stignu pohvatati sve propise, zakone, izmjene zakona, pravila i odluke. Slutnje i hipoteze. Daklet, i komarci su štetočine. Možda ne izravno, popiju ti malo krvi, onaj otrov malo svrbi i sve prođe za dan-dva, ali neizravno su štetočine jer su se zbog borbe protiv njih upregle i farmaceutska i metaloprerađivačka i industrija papira i kartonaže. Radi se toliko otpada ambalažom svih tih repelenata da ni ne možemo zamisliti koliko. Zato je bolje da to niti ne zamišljamo.

I šta? Je li ona "ima ih ko komaraca" implicira i njihovu narav osim količine, ne znam, ne pitam, ti ljudi rade taj svoj posao, netko bolje, netko lošije, nekom piju krv, od nekog dobiju plisku, nije ovaj svijet idealno mjesto jer da jeste onda bi potpis ispod napisanog eseja na državnoj maturi, u uputama naglašeno zabranjen, ipak bio manji krimen od lažiranih doktorata, od plaćanja privatnog računa u bordelu novcem iz mjesne blagajne ili od primanja mita radi pogodovanja u prodaji državne i društvene imovine kojekakvim takozvanim kontroverznim biznismenima i slično poštenom svijetu. Komarci postoje. Inspektori postoje. Evolucija, revolucija, devolucija.

A kad smo kod štetočina, imamo jednu procjenu za kategoriju vanjske politike. Na otvaranju nekog morskog pristaništa, hrvatski premijer je odgovarao na novinarska i ina pitanja pa u jednom trenu spomene hrvatskog predsjednika: “Milanović je najveća hrvatska vanjskopolitička štetočina”. S obzirom tko se i koliko ih se vanjskom politikom bavi, moguće je da je premijer u pravu. Tko god vidi onog Grlića Radmana, ne može ga ozbiljno shvatiti pa time ni proizvedenu štetu. Veleposlanici, kao i druge ovlaštene osobe za zastupanje države u svijetu, velerasprostranjeni po cijelom svijetu, njih šezdesetak, također ne bi trebali biti Milanoviću neka konkurencija, možda tu i tamo neko bljesne, ali sve je to kratkog daha. Jedino ona ekipa što se zavukla europskim institucijama pod halje pa baljezga koješta tamo po Bruxellesu, ne svi odreda naravno, oni sinčići, šuice i kolakušići, e ti mogu Milanoviću biti konkurencija. Mogu. Ne znači da jesu. Jer Milanović vrijeđa sve i svakoga, a ovi samo zdrav razum. Eto tako je to s vanjskom politikom i onima koji u njoj rade i s premijerovom procjenom najvećih vanjskopolitičkih štetočina. 

 

E sad, mene zanima nešto drugo, ako gospodin premijer možda zna, ima li negdje lista najvećih hrvatskih unutarnjepolitičkih štetočina. ​

"Srećom, postojimo mi", našalio se na kraju susreta s novinarima premijer Andrej Plenković referirajući se na postojanje predsjednika Zorana Milanovića.