Jedni misle da bi s godinama čovjek trebao biti mirniji, staloženiji, mudriji jer s godinama ide i tolerancija i prihvaćanje, dok drugi smatraju da s vremenom prestaje potreba za tolerancijom i da izbirljivost postaje dominantna jer vremena je sve manje i ono postaje vrijednije. Tako se, u očima onih prvih, umjesto modriji postaje luđi.
Svakako, to ludilo ne treba miješati s idiotizmom, kretenizmom, debilizmom, moronstvom, budalaštvom. Sve ove kategorije nisu kao ludilo jer neimaju neki okidač koji ih aktivira. Neki se idiotima pokažu već u ranim afirmativnim godinama, a neki to naizgled postaju tek pod stare dane. Naizgled. Jer ovi koji odjednom postanu moroni, budale pod stare dane, ne postaju to pod stare dane. Oni cijelo vrijeme to i jesu, samo su dovoljno dugo dobro prikrivali tu svoju značajnu karakteristiku. Jezikom špijuna, to njihovo stanje uma bilo je spavač. Kako je to moguće? Možda drugi ljudi, društvo, zajednica, tko god, nisu obraćalo dovoljno pažnje na simptome? Možda su ti takvi živjeli u društvu u kojem je većina takvih ili sličnih pa se to ponašanje, djelovanje ili ophođenje, nije smatralo debilnim? Položaj? Moć? Moguće. Ne znam. Lupetam. U svakom slučaju gadno i gadljivo.
Uopće nisam htio u tom smjeru, o tom debiliznu. Htio sam o jednoj normalnoj ludosti. Htio sam reći da se s godinama neki počinju upuštati u sve veći rizik u životu i bit će da tu jednu od glavnih uloga ima i spoznaja konačnosti, a dijelom i
dosegljivost, dostupnost. Nekad vremenskom odrednicom, nekad materijalna.
"Kad napunim sedamdeset, počet ću ponovo pušiti." Tu sam rečenicu čuo neki dan. Izrekla ju je
kose spletene u pletenicu
žena u crvenoj haljini.
"A pušila sam od svoje petnaeste pa sve do tridesete" , opravdava riječ "ponovo".
Čeka je još više od desetljeća do ispunjenja uvjeta. Ovaj detalj s crvenom haljinom i kosom nebitan je, ali je tu radi vizualizacije.
Zabrađen, s par kila viška i s pedeset i pet na leđima - kupio motor. Neku retro makinu od tko zna koliko stotina kubika, crnu i uglancanu, s dosta niklovanih detalja. Našao mir u brzinama koje razvija po cestama skoro beskrajnih ravnica istoka. Ne čaka sedamdesetu. "Šta ću", veli, "sad imam vremena i novaca za ono što si nisam mogao priuštit u mladosti." Onaj detalj s kilažom isto je nebitan, ali je tu također radi vizualizacije.
Ponovo početi pušiti sa sedamdeset? Na motoru s preko pedeset? Mnogi "to je za mlade" kabrioleti kose na glavi vidjeli nisu jer "to je za mlade" ostaje negdje u retrovizoru. A "to je za mlade" misle mladi. I mi smo mladi tako mislili. To mislimo i sad. Ne treba preskakati jedan detalj: mladost se ne mjeri prijeđenim godinama nego dobro održavanim stanjem uma. Mladost - ludost, to je nešto što se javlja u mladosti, to je nešto može trajati cijeli život, a može se i pojaviti pod tek stare dane. Da nije tako sigurno se ne bi pojavila ni komparacija "što stariji to luđi". Kako tko i kako kod koga.
I gdje sam tu ja? Jer to ja je početak i ja je i kraj. Ovako star i mlad? Kabriolet? Motor? Ne! Odlučio sam se upustit u jednu stvarno ozbiljnu avanturu. Kupujem kartu za vožnju Hrvatskim željeznicama. U jednom smjeru. Jer ne znaš hoće li povratnoj rok trajanja isteći prije nego li uspiješ stići do odredišta iz kojeg bi se vraćao. A ne znaš ni kojim ćeš putem ni u kom ćeš smjeru dalje.
No comments:
Post a Comment