Kad jednom
prestaneš imati jedan plac, utrinski, i zamijeniš ga čak s tri, Branimircem,
Dolcem i Kvatrićem, shvatiš koliko si tim dobitkom izgubio. Od znane stalne stavke postaneš jedna obična prolazna stavka. Što je
gospođa rekla? Bilo da staneš pred prozirnim pultom obasjanim diskretnim
crvenkastim svjetlom pod kojim bi i govedina iz doba prvog izdanja Balada
Petrice Kerempuha izgledala kao mliječna teletina, a kako ne bi ona što je, ne
maturirala nego remetinečki odležavala, bilo da zastaneš pod tržničkim
šestinskim svjetlobranima pod kojima i glavica celera izgleda kao mini lubenica
u završnoj fazi dozrijevanja, dočeka te pitanje: što je gospođa rekla?
Bilo da
je pred tobom mesar u krvavo bijeloj kuti, bilo kumica opasana
pregačom boje upravo iskopanog krumpira, opet pitanje: što je gospođa rekla?
Ima tu varijacija: od "Kaj je gospođa naredila?" do "Štaj
gospoja naručla?". Sve začinjeno sa nekoliko "izvolte",
"fala lepa", "molim" i sličnim dodacima uljuđene trgovačke
konverzacije superiornog prodavača i inferiornog mušterije. Gledan istim očima
kojima plavušu gleda tulavi automehaničar, skeniran
radi procjene tvoje sposobnosti razlikovanja koljenice od kotleta, gefufne od getribe, buta od
bifteka, rotkvice od cikle, ratkape od bobine, dunje od dinje, kučeta od mačeta. Bez gospođe ti nema kupovine.
Nekad ti je to
strašno išlo na živce, znalo bi te tako opeći to viđenje tebe kao indolentnog
mužeka koji, umjesto da lovi lukom u strijelom kao svaki odrasli homo sapiens
muškog roda, okolo hoda s cekerom i bespogovorno plaća za nešto što zna jedino
da treba završit u loncu, toliko da si znao krenuti o obranu sebe i cijelog
muškog roda na prvoj crti tezge rasipajući svoje poznavanje materije, uočavanje
razlike između peršina i pastrnaka, da je to prelazilo prag dobrog ukusa. Šta
je gospođa rekla, šta je gospođa rekla. Eto vam, šta je gospođa rekla! Rezultati
toga su bili vidljivi doma. Dno štanicle, škarnicla i škartoca bilo je naravno vlažno.
Spretnošću šibicara, ruke koje prodaju su ti pod izabrane plodove nerijetko pod
normalno znale ubaciti i ponešto trulkastog balasta, u odeblji bijeli papir u
lijepo podvijenom krasnom komadu buta dočekivala bi te žila za kamdžiju
napravit, uz krumpir si kupovao i tešku vlažnu zemlju, a s lukom si dobivao
toliko sasušenih opni da si mogao ofarbat plantažu jaja. Šta je gospođa rekla.
Gospođa je umrla, znalo ti je doć da kažeš, prošli mjesec je umrla, a vi me
jebete da šta je rekla! Onda shvatiš da je to poprilično nefer, da može ljudima izazvat
traume usljed nenadanog napada empatije i da je ponekad najjednostavnije reći šta
je gospođa rekla i kući donijeti neonečišćene i svježe namirnice bez umetaka, bez
kala i kâla, pa šta god da je gospođa rekla. Zato ti uvijek ostaje ona mala doza zadovoljstva koje
je obuzimalo inspektora Columba na kraju svakog slučaja.
No comments:
Post a Comment