noć muzeja

Nema te kiše, nema tog snijega, nema ni sjekira, ni kuka, ni veriga, koji će spriječit ljubitelja umjetnosti, i kulture uopće, da od svih pedesetidva u godini baš ovaj petak, ostalih dvjestašezdesetak dana nećemo ni spominjat, krene u pohod na skupljanje bodova ne bi li se sutra susjedima, u nedjelju rodbini ili u ponedjeljak kolegama s posla, stali hvalit što su sve u toj jednoj jedinoj noći muzeja stigli obići, protrčati kroz izložbene dvorane, proguravati se prekoredno ka izlazu i kroz lokve i sitnu bljuzgu na pločnicima jurit za tramvajima do sljedećih destinacija, kako bi se s besplatnog švedskog stola kulture što više nakrkali, ne smeta gužva, ne smeta nemogućnost sagledavanja eksponata u miru i tišini, ne smeta kolodvorski žamor, ne smeta kričanje zaigrane il umorne dječice, jer u masi je toplije i sigurnije, a već sutra, i u nedjelju, evenjumolovi, vestgejti, siticentri, haundemovi, zare, bile, konzumi i ostala svetišta.

java

Nakon subote, dva slobodna dana. U utorak se prije podne, unatoč polugodišnjoj prašini na oknima prozora i spuštenim roletama, probudim obasjan suncem. Izađem na balkon i pogledam na ulicu. Vedri ljudi šetaju nogostupom. Taksist sa crnožutom oznakom zaustavlja vozilo i majci ruku punih pretrpanih cekera pomaže pregurati dječja kolica po pješačkom prijelazu. Umjesto snijega travnjakom se u parku prosuli jaglaci i kukurijek. S radioprijemnika se eterom širi milozvučje Griegova Peera Gynta. Na nebu ni traga oblacima, ni traga chemtrailesima, ni zrakoplovima također. Nalik Sergeju Eisensteinu portir Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje pozdravlja razdragane korisnike pučke kuhinje iz parka preko puta... 

Samo malo... Taksist? Eisenstein!? Portir?! Razdragani pučkisti! Grieg... ma da...

Osjetim neki potmuli pritisak u dnu abdomena. Mokraćnom mi mjehuru pristiže kap koja bi mu mogla preliti čašu strpljenja. Otvorim oči, a pred očima mi, što bi drugo - mrak. Iz popodnevnog sna, tražeći izlaz u nuždi pod pritiskom unutarnjih organa, probudih se već u sumrak siječanjskog ponedjeljka. Samo, ne znam koje godine.

bakalar na štriku

​​​Jutros veš iznio na balkon sušiti da ne smeta u sobi dok spremam doručak pa zaboravio unijeti, od minusa skloniti.

Nekada, dok je svijetom žario Hladni rat, smrznute na vjetru sušene kuhinjske krpe nisu me podsjećale na bakalar jer, ako ćemo pravo, za bakalar, imenicu, pojam, biće, nisam ni znao kao što bakalar nije znao za mene, a ni dandanas ne zna. Sa sušenim dimljenim šaranom stvari stoje malo drugačije. Taj mi je uvijek ličio na predimenzionirane smrznute gaće na štriku. Nisam ga volio jesti jer sam više energije trošio na vađenje kostiju nego li je energetski hrana vrijedila, dobro, nisam tada tako sebi i drugima to objašnjavao, ali općenito ribu radi kostiju nisam volio. Ali sam šarana volio mirisati. Mirisao je na dim i papriku, na sol, na Dunav. Na zore koje smo tiho namatali na kotače bicikala dok smo ujak i ja na pecanje vozili kroz selo, na prve zrake sunca koje su probijale nebo, na udice koje nisam znao svezati bez da ih barem jednom ne usidrim u jagodicu kažiprsta, na titranje vatre i pucketanje drva, na komad slanine na štapu. Na komarce.

Kasnije, kad sam upoznao bakalar, sušeni, podsjećao me na smrznute na vjetru sušene kuhinjske krpe, a šaran i dalje na jednako tretirane nemalene gaće na štriku. I ta sušena hrana i to smrznuto rublje fasciniralo me i raspirivalo maštu. Pustimo li još snijeg pasti, dobivamo sve preduvjete za smrznute prste. I na rukama i na nogama.

Ne znam zašto su paketi iz Kanade stizali baš u vrijeme kad se i Djed Mraz nalazio na proputovanju kroz naše krajeve, ali uglavnom taj prednovogodišnji period bio je odjeven u pamuk i čokoladu. Majice hokejaške, crvenobijeloplave, Montreal Canadiens (u to doba pretplaćeni na Stanley's Cup), majice obične s likovima još nepoznatih filmskih i strip junaka, traperice neobično prošivenih stražnjih džepova, niska obojanih pera, poglavice su ih samo nosile na glavi, revolveri bijelih drški s kožnim futrolama, metalna šerifska značka, plavobijeli skejt od kevlara, bijeli frisbee tanjuri s crvenim javorovim listom. Kaubojske čizme. Ej, kaubojske čizme! Prave! Naravno da se na igranje po snijegu iza zgrade nije ni slučajno moglo ići nego u njima. I ta igra traje sve do doba kad prestaneš osjećati prste na nogama, kad prestaneš osjećati prste na rukama, kad usne poplave kao da iz mora satima izlazio nisi. Pustiti me da se u tim čizmama smrznem bio je posljednji pokušaj da me se odgovori od nošenja tih kaubojki po snijegu. Nije im baš uspijevalo jer sam znao da im je vijek trajanja takav da ih u proljeće neću moči nositi. Tati su čizme mogle trajati i dvije godine, mami isto, samo što nisu bile usamljene, a moje su se smanjivale dok kažeš polugodište.

Sjedim u sobi, tik uz vreo kamen i brojeći zaboravljene, lopatanjem snijega probuđene mišiće, kroz prozor gledam kako se na vjetru klate ukočene kuhinjske krpe.

hrvatska nogometna prepredentacija

Milano - Zagreb - Nyon, 18. sluđenog 2014.

Uoči 11. prosinca i objave UEFA-inih sankcija Italiji i Hrvatskoj zbog nereda na nedjeljnoj utakmici, a iz izvora bliskih Nyonu dopiru izvjesne neprovjerene informacije kako će Hrvatsku, osim drakonske novčane kazne, vrlo vjerojatno zakačiti i kazna igranja svojih sljedećih dviju domaćih utakmica pred praznim tribinama, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, numizmatičar i najbolji strijelac nogometne reprezentacije Davor Šuker, demokratskim je putem odlučio da će hrvatska nogometna reprezentacija sljedeću utakmicu, ako ne i dvije, konačno igrati u Splitu na Poljudu te time zatvorio usta splitskim kritičarima koji mu spočitavaju privatizaciju reprezentacije u ime potpredsjednika Hrvatskog nogometnog saveza te predsjednika udruge građana GNK Dinamo Zdravka Mamića.

Osim toga, kako javljaju predsjednikovi neimenovani suradnici, najavio je i vrlo popularne cijene ulaznica koje će se kretati od 10 kuna do kunske protuvrijednosti 4 antička novčića kojih je, pouzdano se zna, pregršt u okolici Splita te će time ulaznice biti više nego pristupačne ovom krizom teško pogođenom dijelu Hrvatske. Uz ulaznice, kao posebni dar, gledatelji će dobivati i povoljno nabavljene polistirenske sjedalice sa otisnutim omiljenim likovima iz Hrvatskog nogometnog saveza.

better call...

perwoll

karijola wine bar