Zamislite
da svaki put kad kažete ili napišete "zamislite", vi se sjetite Duška
Radovića? Možete to zamislit? Sad zamislite sve ovo dalje.
Zamislite
da po poslijekišnom predvečerju, u neki plavkasto crvenkast suton
sporovozni vlak trećeg razreda stiže na zagrebački glavni kolodvor. Iz
vlaka izlazim i pogledom tražim parkirani bicikl. Gradska se javna
rasvjeta ljeska o mokri zakrpama prošarani asfalt iz kojeg na pojedinim
dijelovima izviru kamene kocke. Nađem bicikl, sjedam na njega i krenem
Branimirovom.
Zamislite
da u jednom trenu, a prošlo je ve nekoliko minuta, već sam kod Kraševe
tvornice po kojoj cijela ulica miriši po čokoladi, shvatim kako nemam
ruksak s kojim sam krenuo na put i da pomislim kako bi bilo najbolje
nazvati kolodvor, prijaviti slučaj s konkretnim podacima: broj vlaka i
relacija, posljednje sjedalo na lijevoj strani otvorenog vagona i opis
ruksaka: neugledan malen ruksak od velura sadržaja beznačajnijeg i od
njega samoga. Onda zamislite i da pomislim kako je unatoč formi i
sadržaju možda bolje vratiti se pa ako je vlak još na peronu, provjeriti
je li ruksak još na sjedalu na kojem sam ga ostavio. Jeste sve to
zamislili? Jeste? Dobro. Sad to malo zaboravite jer idemo dalje.
Zamislite
da ste u galeriji poput Grete u Ilici. Zamislili ste? Onda zamislite da
u toj galeriji izložbu svojih minijatura (ne pitajte me kakvih jer ako
ne znate, otkrit ćete na otvorenju) imaju Petra i Mejra? Jeste i to
zamislili? Jeste? Da, malo je neobično, ali tko vas pita. E sad ovako. U
galeriji su neke kartonske šljokicama oblijepljene mini kućice-dvorci,
prozori na njima su s roletama griljama, a iza svakih grilja po dva su
malena portreta. Jeste i to zamislili? Dobro. A sad u galeriju dodajmo
par redova bijelih drvenih stolaca s naslonjačima, dodajmo neku miješanu
ekipu što s televizije, što iz Daruvara, Krešo, Kruno i Oliva, i
dodajmo još i Alema u zadnjem redu. Zamislili? OK. Od njega žicam
cigaretu jer sam svoje dao nekom liku koji žuri u Samobor u posjet
bolesnoj majci. Alem vadi neku široku kutiju Marlbora, dvostruko širu od
uobičajene, nudi mi: "uzmi koliko ti treba, uzmi sve, imam to
slučajno". Uzimam par komada jer možda će još nekom trebati pa nek Alem
ima da ne moraju mene pitanjima maltretirati i odlazim do prozora. Sad
zamislite da kroz prozor vidim Wartburg karavan i u njemu gomila djece,
žena i muškaraca od kojih mi neki mašu i pokazuju na unutrašnjost auta.
Zamislite sad da ja iziđem van, odem do auta, a unutra, zamislite, vidim
svoj ruksak, otvoren i prazan, ali moj.
Jeste sve zamislili? E, vidite, za razliku od vas, ja to sve nisam uopće morao zamišljati. Ja sanjao.
