Dnevni party na baušteli? Moguće je, naravno, samo ta bauštela treba biti na rubu grada, nešto kao pokojna sveučilišna bolnica, a rub grada treba biti stambeno već podosta izgrađen četverokatnicama obloženim crvenom fasadnom ciglom kakvih se, zgrada, ne samo cigli, dade vidjeti u osječkom naselju Jug II za ovu priliku smještenom na Žitnjak. Cijelu kompoziciju krasi nekoliko nebodera. Na rubu takvog kvarta na rubu takvog grada treba biti bauštela da bi se na njoj mogla raditi dnevna zabava.
A bauštela - kostur. Vanjskih, fasadnih zidova nema, samo je metalna konstrukcija tu. Bit će za vješanje nekih panela, staklenih ili tko zna kakvih ploha. U prizemlju su veliki prostori zahoda, kao da nekoliko školskih učionica spojiš prolazima i načičkaš pisoarima i kabinama sa wc školjkama. Dugački hodnici su široki i mračni. Na katovima iznad, a ima ih jedno četri-pet, nepravilna je to neka gradnja s polukatovima i prijelazima, otvoreni su prostori s ponekom rupom u podu ili stropu s improviziranim ljestvama za proputovanje i komunikaciju.
Osim prostora zabave, zanimljiv je i sastav uzvanika. Većina je blast-from-the-past ajtijevaca koji su od golobradih nadobudnih friško diplomiranih otimista postali sredovječni i pomalo zapušteni realisti. Dio ih dolazi iz drugih krajeva moje povijesti, neki su sportskog porijekla, neke i neki umjetničkog, a neke prilično intimnog, stvarnog ili zamišljanog. Ima ih i iz presjeka nekih od navedenih skupova. Ima tu i raspuštenih nervoznih pasa od kojih je bijeg jedino moguć skokom s drugog kata kroz razvučene štrikove za sušenje rublja. Užasno riskantno. Evo se ježim na samu pomisao i sad dok ovo bilježim. Ona skočila, doskočila i gleda me. Ja odvagujem rizike, a ona dobacuje: "nije to tako strašno". U tom trenu sam se osjećao kao kad Brka cima rukohvat mosta nad rijekom i uvjerava suputnike da bi on preko tog mosta klimavog ko babin zub provezao autobus. Okrenem se na drugu stanu i tamo nađem spas: gomila iskipanog šljunka dosezala je sredinu prvog kata pa je skok bio prihvatljiv.
Ona me, naravno, pričekala i odvela do nekog svog društva koje je još u neograđenom dvorištu. Jedna joj skroz mokra kolegica pokušava skrenuti na sebe pažnju svih prisutnih. Uspijeva. Wet-look pali u skoro svim situacijama. Odlazimo opet prema ulazu. U zraku je visilo "neš ti meni nju gledat!" Valjda ovaj put nećemo naletit na psa. U hodniku pozdravljam neke bivše kolege, pitamo jedni druge za zdravlje iako nas za to briga kao za lanjski snijeg. Hodamo i kao da tražimo nešto, a ja uopće ne znam što. Možda to zapravo nije ni važno ako to nešto što ne znaš što je tražiš s nekim s kim ti je dobro i lijepo.
Bio zaspao pored otvorenog prozora, a to je noćas zahtijevalo dobar jorgan ili deblju deku. Ili barem dublji san. Pogotovo u trenutku kad i ovaj 3. maj ode u povijest.
