Vlak
dolazi na zagrebački glavni kolodvor. Vani je sunčano, toplo za
košulju. Silazim na peron među prvima. Krenem s kolodvora, no promašim
prolaz i nađem se u nekoj velikoj kancelariji. Plava mi dugokosa uniforma
objašnjava da sam krivo ušao. Kao da to
i sam
već ne znam. Izlazim iz kancelarije, s kolodvora izlazim. Tramvaj se, plav i lijen, uz tamnozelenu živicu
vuče prema Esplanadi.
Sunčan dan prelazi u sumrak. Idem kući. Ne! Idem po rajngle, trebat će mi u nedjelju. Odlučim prošetati. Sumrak se povlači.
Nedaleko od Desatične ulice ulazim
u zgradu iz koje sam odselio. Stan je nekako sav drven i bijel. Soba sa
svijetlom kuhinjom na posljednjem je katu, strmi je uski prolaz do zahoda
na tavanu. Poprilično klaustrofobično, ali sve poznato. Ta živio sam tu. U
kuhinji prazan nered. Mogao bih skuhati gustu crvenu juhu od tikvica i
vrganja, pomislim. Za ovih par gostiju koje nisam zvao, ali su tu.
Rajngle su ispod sudopera. Dignem poklopac s velike. Puna je punjenih
paprika. Neupljesnivljenih. Poklopim. U manjoj nema ničega. Podignem je i
počnem sjeckati povrće. Ne pada i na pamet podgrijavat paprike. Rešo na struju je na štokrli pored.
Odjednom,
tih par ljudi više nije par nego ih je desetak i više. Kuhinja se pretvorila u
dvorište, a s balkona koji s prvog kata gleda na dvorište, stara bivša susjeda
telefonira. Glasna mi prijateljica objašnjava da ona ne zna sve te ljude
i nije ih zvala. Oni nju znaju. Jedna se u suzama čudi prijateljici s ogromnim trbuhom jer je
četvrtast, ova je tješi i pokazuje joj kako je torbu stavila ispod
tunike. Sjedokosi lik gladi sivkastu mačku. Utegnute vitke crne hlače mi se nude. I nude pomoć oko kuhanja. Prihvaćam. Svi nešto govore.
Susjedu s balkona čujem kako spominje da prepoznaje neke u dvorištu, da
je gužva i da ona ne zna što tu radimo, ali da smo mirni i pristojni.
Ne znam s kim razgovara, ali mi se nekako ne čini da je zvala policiju.
Bit će da stanodavku obavještava da sam došao po ostatak stvari.
Sumrak ponovo pokušava. Previše mi je ljudi. Spava mi se i poželim da skoro svi nestanu. Želja mi se ispuni - probudim se. Sam.
Spavanje poslije doručka nekad je loša navika, a nekad - čista privilegija.
No comments:
Post a Comment