Im Westen nichts Neues

Ne treba nama nikakva nadnaravna ili vanzemaljska neprijateljska sila ili išta slično. Mi ljudi smo sami sebi najveća opasnost.

Bio je popularan osamdesetih godina prošlog stoljeća među mladima. Za te godine znam da jest, a vjerojatno je to bio i ranije. Bio je popularan kao danas Paulo Coelho ili... ili... kao danas bilo tko tko stvarno jest popularan. Tko ga nije čitao, nije zakoračio u svijet adolescentskih razmišljanja. Od nekud je čak, ima li u tome istine ili se tek neki nacist anagramist tridesetih godina dvadesetog stoljeća poigrao s njegovim njemačkim prezimenom, došla informacija da je svoje židovsko prezime Kramer samo okrenuo naopako, a poslije ga, bijegom u Švicarsku od surovog njemačkog režima, i malo pofrancuzio, u Remarque. Erich Paul Remark. Erich Maria Remarque. Tko u ono naše mladenačko doba nije pročitao "Tri ratna druga", "Trijumfalnu kapiju" ili "Na zapadu ništa novo", a da je od onih koji čitaju, jer bilo je i onih, kako bi se reklo kojima knjiga nije išla, taj se nije računao. Današnji "must have" nekad je bio "must read", iako mi to "moraš" nikad nije leglo, a ni sad mi ne leži kao način preporuke. Elem, sinoć u neki kasni, već se u noćni sat računa, krenuo gledati "Im Westen nichts Neues", film njemačkog redatelja Edwarda Bergera. "All Quiet on the Western Front" preveli su davno Remarqueov roman pa su tako na engleski preveli i film. Na zapadu ništa novo. Jezivo impresivan antiratni prikaz klanja nekad zvanog Veliki rat, poslije odrastanja i dobivanja mlađeg i surovijeg brata, preimenovanog u Prvi svjetski. Kamera, fotografija, kadar, prevladavajuća siva i crvena boja, glazba, to konstantno potiho bubnjima udaranje vojnog marša, taj huk pred posljednje krkljanje, a onda i rijetki duhoviti elementi, rijetki koliko i radost protagonista filma, romana i rata u cijelom periodu od proljeća 1917. godine pa do posljednjih sekundi rata u 11 sati 11.11.1918. Elemente za klasično igranje kauboja i indijanaca ili nekih nam bližih protagonista antagonista, nedostatak egzaktnog pokazivanja prave i krive strane, nedostatak osude neprijatelja, one druge strane, uvijek će moći zamjeriti kakav uskogrudan jezik niskih strasti. Kao da je balavcu, Paul Bäumermu je ime, Paul baš kao i autoru, kojem je prvenstveno do bijega od staraca kako ne bi ostao šmokljan u društvu, a i ne bi li se prošetao ulicama Pariza, dakle kao da je takvom sedamnaestgodišnjem balavcu uopće jasno kojom se agencijom odvažio krenuti na put. Nije mu jasno na početku, poslije mu je bilo dosta toga jasno, ali tad je već bilo kasno i uslijedila je borba za opstanak, za goli život, ponekad smiješna, većinom surova i grozna, borba do posljednjeg daha. Uostalom, tko jebe te uskogrudne borce samo za svoju stvar, film jest mračan i jeziv, jer o tom i takvom dobu i govori, ali je zato i jezivo, mrak dobar. Odličan. Definitivno za pogledati. Kandidat je za Oscara, ali to je manje bitno.

Glavnog lika Paula Bäumera glumi sjajni Felix Kammerer, a odlični su i drugi: Albrecht Schuch, Edin Hasanović i Daniel Brühl. I svi ostali. Gledajući taj prikaz tog zla koje je odnijelo preko 17 milijuna ljudskih života, gledajući to blato, to rastrgano meso, te krvavo blatnjave lokve kišnice, tu magluštinu i apsolutni nedostatak sunca u cijelom filmu, dade se zaključiti, kao i na nedavnim ili današnjim relativno svježim i relativno manje krvavim potvrdama, da smo sami sebi najveća opasnost. Preživjeli smo mi boginje, preživjeli smo u svojoj povijesti i kugu, preživjeli smo, kao vrsta, i koronu i mnoge druge bolesti, preživjeli smo zemljotrese, tsunamije, padove meteora, najezde skakavaca. Uvijek nas je ostalo dovoljno. Dovoljno da, ako ovako nastavimo, konačno sami sebi možemo presuditi. U neki prikladno okrugli sat nekog palindromskog datuma. Ako ga se sjete. Pitanje je za koga.

 

(IMDb)