pločnici, nogostupi, trotoari

​Nekom se u gradu sviđaju određene zgrade, nekom samo fasade zgrada, vanjština, nekom su iz tko zna kojeg intimnog razloga srcu prirasli neki kvartovi, nekom su dragi određeni krajobrazi i pogledi. Svakome nešto.​ ​Meni se u gradu, umjesto zgrada i fasada, umjesto kvartova i pogleda, nekako posebno sviđaju pločnici. I kao što svatko ima svoju omiljenu zgradu, kvart ili krajobraz, tako i ja imam svoj omiljeni pločnik, nogostup, trotoar.

Od početka Ulica baruna Trenka do mjesta gdje počinje Ulica Pavla Hatza pločnik je kojim Trg J. J. Strossmayera graniči s Trgom kralja Tomislava. Pogleda li slučajni prolaznik prema jugu, vidjet će velegbnu zgradu Umjetničkog paviljona​, jednog od prvih montažnih objekata u Europi​. Izgrađen za potrebe Milenijske izložbe u Budimpešti 1896, u Zagreb prenešen i postavljen 1898. godine, jednu od najosebujnijih zagrebačkih građevina. Okrene li se prema sjever​u, pogled slučajnog prolaznika prvo zapne za reljefni spomenik, socrealističku skulpturu prislonjenu na kameni zid. "Strijeljanje talaca" Fran Kršinić ​je ​napravio, a grad Zagreb postavio 1954. godine u spomen svim žrtvama fašističkog terora s područja grada Zagreba, a ​žrtava je bilo. Samo u Zagrebu preko sedam tisuća​. Ne dižući glavu, ne mičući ni očne jabučice, gledajući u ovu skulpturu ​isti taj slučajni prolaznik koji sve manje ostaje prolaznik, a sve više znatiželjni šetač, kroz silne krošnje golemih stabala iza spomeničkog zida može zamijetiti zgradu. Knjižnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. ​U njezinoj je utrobi ​v​iše od 150 godina od prvog slučajnog pogleda ​skriveno blago, golem​a​ pisana znanstven​a​ građ​a.

Spusti li znatiželjni šetač pogled preda se, vidjet će da šeta popločanim sa sedam redova betonskih ploča kvadratnog oblika stranice osamdeset centimetara. U svakom ih je redu po sto osam. Sve je nekako na svom mjestu. Ploče su "u vagi" rekao bi kakav građevinski stručnjak, ravno su posložene bez imalo odskakanja ili iskakanja. Dobra drenaža čuda čini, ili ih onemogućuje, ovisno što tko čudom smatra. Između tih betonskih ploča razmaci su od svega centimetar i pol i u njih vjetar nanese prašine i zemlje dovoljno da nakon kakve iznenadne kiše ili očekivanog redovnog noćnog pranja gradskih ulica, proklija neko zalutalo sjeme i nikne koja zelena travka. Po pločama nema tragova žvakaćih guma, ne skrivaju se u proredima opušci cigareta, ni papirića ni komadića plastike na tom pločniku znatiželjni šetač neće naći i čini mu se da bi se svi gradski pločnici trebali zaraziti tom čistoćom.

Ljeti, kad odlaskom studentarije na ferije, a radničke i menadžerske klase na godišnje odmore, ma gdje god to bilo, grad utihne​ i kad broj automobila​ ​biva desetkovan, kad cvrkut ptica i šum vjetra kroz krošnje okolnih stabala zvukom nadjačaju pokoji promiljeli Otto-motor​, slučajni znatiželjnik uza sve druge ljetne šumove i zvukove, može čuti i zuj pčela.