snijeg

Pada snijeg. Točka. Nema uskličnika, nema ushićenja. Nisu to one lelujave krpice koje pratiš u slobodnom padu usporenom za vidan otpor zraka, svaka različita, neke i u kolo udružene, imena im skoro poželiš davati. Ne. Pada sitni, dosadni i uporni snijeg. Pada pravocrtno i neumoljivo. Snijeg zbog kojeg su smetnje u prijemu slike na televizoru marke RIZ s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća nazvane snijegom. Iako se niti jedan osušeni list na stablima ne miče nošen strujanjem zraka, ovaj pada pravocrtno pod kutem od četrdeset pet stupnjeva iz smjera istoka. Ovo je očito uzrokovano laganim propuhom u tako usmjerenoj ulici i apsolutno je nebitno s prave točke gledišta, a ta se točka nalazi iza prozora s dvostrukim staklom, u toplom prostoru dnevnog boravka. Snijeg koji se naoko nezainteresirano zaustavlja na podlozi, a onda odjednom shvatiš kako ga se nakupilo poput prašine na polici s knjigama, poput pijeska s pješčanih plaža u gaćama. Osim na asfaltu. Tu nestaje pod ljudskom čizmom i pod automobilskom gumom. Nestaju kristali, agregatno stanje se mijenja i tu mu je naizgled kraj. Naizgled jer tu mu kraj nije. Uporan je, padat će toliko dugo, a oblaci na nebu to obećavaju, dok ne ohladi asfalt dovoljno, dok se ne prorijede prolasci automobilskih guma i ljudskih čizama. Nestat će tada i posljednja oaza obrane od te napasti i sve će postati bijelo, monotono i dosadno bijelo. Izobličit će se konture predmeta i bića u zimskoj hibernaciji. Nestat će i ono malo boja što nam je kasna jesen ostavila. Pada snijeg. Bijel i uporan, sitan i dosadan. Točka.