Probudio sam se nešto mlađi.
To je zbog sna u kojem sam se još mlađi ja penjao uz neku antracit sivu liticu s ciljem dosezanja visoravni, a da prije toga u kartama nisam provjerio njeno postojanje. Drugo ja je uputilo dron s kamerom iznad tog stijenja i na sva moja obojastvena zaprepaštenja umjesto visovravni s druge strane je bila padina pod kutom većim od devedeset stupnjeva. Slijedila je nova planinčuga, jednako strma i pomalo obrasla mahovinom, iza nje još jedna veća...
Odustajanje nije vodilo nikuda osim natrag, natrag u restoran društvene prehrane u kojem su nas nutkali zdravim zemljastog okusa kolačima od limuna i cikle. Nastaviti dalje nije ulijevalo nikakvu nadu u pronalasku cilja osim ako cilj nije bio to beskonačno pentranje i spuštanje po sumornom terenu.
Ova spoznaja je bila toliko obeshrabrujuća da sam se probudio prije svog vremena.
