Prvo je pratio neku grupu djece po šumi. Djeca ko djeca, prvo su se bojala i vrištala, a kad su shvatila da im Meho ne želi ništa loše, niti to može i da hoće, počela su raditi sprdnju s njim da bi sve završilo nekom vrstom progona.
Uspio im je pobjeći tako što je neprimijećeno uskočio u traktorsku prikolicu nekog seljaka koji se vozio po utabanom makadamskom putu po sredini djelomično obraslom niskom travom. Bila bi ta trava i višlja, ali povremeno bi se tim putem provozali mladi u osobnim autima niskih težišta i tako jednostavno "na tupo" kosili tu jadnu travu. Kad ga je seljak nakon nekog vremena primijetio, a primijetio ga je zato što se prikolica u zavojima ponašala drukčije, toliko je naglo zakočio da je Meho usljed inercije završio tik do vozačkog sjedala u traktoru. To je seljaka skroz prestravilo da pobjegao je u smjeru sela glavom bez obzira. Izazov ili ne, Meho je laganim kasom krenuo za seljakom ne shvaćajući grleno zazivanje pomoći kao nešto što bi moglo uzrokovati pojavu opasnosti po njega. Da je kojim slučajem ostao sam i zbunjen na traktoru, na njega bi nabasalo dvoje mladih koji su se u posuđenom autu poželjeli sakriti od svih pogleda i vjerojatno bi svojom pojavom i njima predstavljao potencijalnu opasnost zbog koje bi nakratko zaboravili zašto su se u šumu uputili, a što bi ih malo kasnije ubrzano zbližilo jer strah je katalizator svih stanje.
U međuvremenu se ona spomenuta opasnost pojavila. Nedugo nakon što se seljak iz traktora trčeći dokopao prvih seoskih kuća, nekolicina u zeleno odjevenih ljudi, lovci su u pitanju, u Mehu su uperili puške i počeli pucati. Meci su fijukali oko Mehine glave i trupa, a gracilnost njegove konstrukcije prilično im je otežavala posao. Osim toga, čak i da ga pogode, ništa mu ne bi bilo jer metak bi tek malo oštetio površinski sloj, eventualno bi u srazu sa žicom istu malo savio i prošao dalje jer se ne bi imao u čemu zaustaviti. Naime, nije Meho android, a nije ni neka električna ovca.
Meho jednostavno nema nekog kompliciranog unutarnjeg ustroja, a nema ni unutarnjih organa, ni krvožilnih, ni mišićnih, ni koštanih, ni dišnih, ni osjetilnih, on nije tijelo s dušom niti je duša s tijelom. Njegova konstitucija žirafe, njegova naborana vanjština i njegova nemuštost uzrok su svih tih njegovih nemalih problema. Nutrina mu je satkana od žičanog pletiva i višeslojno je presvučena zgužvanom crnom folijom od polietilena niske gustoće i nimalo ne ulijeva bilo kakvo povjerenje na prvi pogled: jednostavno Meho izgleda kao pokretno strašilo. Njegova potreba za kontaktom, za društvom, neartikulirana je verbalno i time je u njegovim kretnjama izraženiji privid agresije. Meho je zapravo tek jedan mehanički oblik, meh o, a njegova pokretnost kao i njegov senzibilitet plod su jedne obične jutarnje REM faze.
