Vožnja vlakom kroz Slavoniju prvog dana ove godine može biti puna iznenađenja.
To što su vagoni bez kupea ne treba čovjeka zavarati na prvu rečenicu, daleko je to od onih superbrzih vlakova kakvi su danas uobičajeni čak i na prugama Hrvatskih željeznica. Vagoni su to čija su sjedala nekadašnje drvene klupe tapacirane smeđim skajem, a iznad glava željezne police za garderobu obojane u svijetlo zeleno. Prostor pola vagona odvojen vratima presvučenim ultrapasom iznenađujuće se brzo puni. Ispred mene sjedaju neki ljudi kontrolirano raščupane kose. Tri muškarca i jedna žena. Muškarci u rukama drže gitare, a ženi su u krilu djevojčica i klarinet. Odjednom, iz drugog kuta začuje se gudalo, onako škrip-škrip kao na probi, a onda uz tihi glas krene pjesma. Ivedbi za zbor i gudalo pridružuju se i ono četvero s gitarama i klarinetom. Izmjenjuju se Charles Aznavour i Dragan Stojnić, Arsen Dedić i Gilbert Bécaud. Nevjerojatno je kako mi uspijeva sve od reda pjevati čak i sa svojim opskurno oskudnim poznavanjem francuskih riječi. Vagon kao da je od pjesme narastao, naguravaju se ljudi iz cijele kompozicije, orkestar kao da je narastao, a pjesma se ori da snijeg topi.
Ali, kako došlo, tako ošlo. Negdje u Brodu, a vlak vozi prema Vinkovcima, s vlaka silazi većina putnika i muzičara, ostaje nas tek po jedno-dvoje u svakom odjeljku. Svi se vraćamo nekom svojem unutarnjem svijetu, čitanje novina ili knjige, gledanje filma. U pravokutnu plastičnu posudu usipavam dvije žlice kakao praha koji se hvata za površinu kao utopljenik za slamku. Bit će da je mlijeko hladno jer to se s prahom tada događa. Žlicom pokušam promiješati smjesu i u nosnice mi dopre miris pileće juhe. Katastrofa! Nespojivo u svojoj bljutavosti. Izvrtim malo film unatrag ne bih li shvatio situaciju i otkud mi ideja da je juha mlijeko. Ne mogu se sjetiti, ali mogu se sjetiti kako mi je usred koncerta za putnike šaku svojom prekrila neka djevojka da mi je zbog mladosti, njene naravno, skoro bilo neugodno, a onda sam shvatio da je to učinila sa mojom rukom koja se bila uhvatila kao priljepak za njeno koljeno u čarapi cvjetnog uzorka. Glazba je to, nema se šta reći, spaja što god joj pod ruku padne. Tko zna gdje nas je to moglo odvesti da nismo u tom slavonskom ekspresu. Sjetim se i kako se neki starac s ogromnim ruksakom pokušavao smjestiti točno na vrata ulaza u odjeljak vagona i da ga je u tome spriječila ona klarinetistica lijevo-desno mašući dlanom i pogledom.
Ovo s pilećom juhom i kakaoom mora da je neki znak. I je. Temperatura tijela od 37 zarez 8 stupnjeva Celzija kontrolirana Lupocetom čini čuda i nakon novogodišnje noći.
