Zvalo me iz Oslobođenja da kad sam u prilici navratim do njih kako bi mi uručili svoju monografiju kao neku vrstu zahvalnice i nagrade, i da nakon toga odem do likovne akademije i preuzmem jednu grafičku mapu iz istih razloga. Prošlo je od tog poziva sigurno nekoliko vremena i meni se ukaže prilika otići do njih. Malo je neobično, ne malo, puno je neobično da se redakcija nekih sarajevskih novina smjestila u bivšu brezansku osnovnu školu baš kao što je neobično da me tamo dosta njih prepoznaje i pozdravlja, predstavljaju mi neke koje nisam stigao upoznati, a ja ne da nisam stigao te neke upoznati, ja ni ove koji me s njima upoznaju uopće ne znam. Uglavnom, doveli su me do drugog kata i velike kancelarije u kojoj mi se
direktor,
nakon što mi je uručio nagradu, hvalio pogledom na stadion, a meni se sad čini da je to isti onaj prozor kroz koji sam gledao kad sam došao na razgovor za poći u školu i na čijem prozoru sam vidio goluba s dvije noge. Golubovi u mojoj glavi su ih imali po četiri, a što sam bio rekao i pedagogu, psihologu, kome li sam već to tada sa šest friško navršenih godina na pitanje o golubovima i nogama mogao i trebao reći.
Sad sjedim i razmišljam. Ja stvarno ne vidim zašto bi meni jedno Oslobođenje zvalo da mi pokloni išta, ne znam zašto bi uopće imali moj broj telefona jer ja s redakcijama svih novina na svijetu imam veze samo preko Radničkih novina, glasila Saveza samostalnih sindikata Hrvatske. A i to samo preko Student servisa.
Redakcija Radničkih novina je bila u dvorištu iza zgrade sindikata (ovo "sindikata" je množina jer je to bila zgrada svih sindikata), današnje Tvornice kulture, a ja sam tamo bio u funkciji pomoćnog dostavljača, zaposlenog na studentski ugovor. Posao naslijedio od Hambe kojem se taj posao više nije dao raditi. Opis posla pomoćnog dostavljača bio je nošenje kuverti po određenim gradskim, republičkim i partijskim ustanovama i sjedištima po gradu. Za sve teže od dvije knjige zadužen je bio skladištar i dostavljač Dubravko. Natovarili bismo tih nekoliko paketa knjiga vlastitog izdanja i vozili gradom do odredišta. Radni dan u Radničkim novinama počinjao mi je na kiosku ispred zgrade sindikata. Danas je na tom mjestu moderniji kiosk s većim asortimanom prehrambenih i neprehrambenih proizvoda koji s tiskovinama nema veze nego li nekadašnji Unikonzumi. Na kiosku bih uzimao po par Vjesnika i Borbi, prolazio pored restorana društvene prehrane, to je onaj prostor koji je sad Konzumov dućan, i odlazio u dvorišnu zgradu na prvi kat do kancelarije sekretarice direktora. Tamo bi me čekala kava uz koju sam prelistavao Vjesnik sa zadržavanjem na zanimljivim vijestima i člancima koje bih čitao. Direktor je na posao, naravno, kasnio. Za razliku od novinara koji su uvijek mogli biti negdje na zadatku, ovaj nije imao opravdanja za kašnjenje osim kad je morao na partijski sastanak, a to nije bilo baš tako često, i kao što ni promet krajem osamdesetih nije bio nesnosno opterećen da bi se kašnjenje pravdalo. Tim se kašnjenjem jednostavno pokazivala moć. Prezimena Božene se ne sjećam, a Anđelku pamtim jer su je zbog prezimena zvali Zeko, prezivala se Potočić. Tu su bile i Vanja Graovac
i Gordana Popović, kasnije poznatija kao Jankova mama. S njima je u kancelariji sjedio Edi Gržičić, a po redakciji su se, kad nisu na zadatku, motali Majnarić, Bosiljko Domazet i još neki. Nikša bi najrjeđe svraćao jer ne možeš fotografiju izmislit sjedeći u redakciji. Jednom prilikom mi je ispričao kako su mu narančastog stojadina makarske registracije u sred Zagreba obili fah-idioti. Kradljivci auto radio prijemnika bili su toliko u svom filmu da su mu maznuli radio od kojih pedesetak maraka, a foto opremu na stražnjem sicu nisu ni pogledali. Oprema je vrijedila nekoliko tisuća istih tih njemačkih maraka. Najtiši od svih bio je grafički, Nenad Pejušković.
O sarajevskoj likovnoj akademiji znam još manje. Likovna akademija prepuna nedovršenih radova, po podu alata skoro kao u podrumu kuće roditelja mi mojih, uz zidove prislonjeni veliki formati, neki poluodbačeni namještaj, kao ne treba nam više, ali možda se predomislimo pa smo ga zato ostavili po hodnicima. Cijela akademija sa svojim učionicama, radionicama, crtaonicama i ateljeima nekako je postavljena kružno. Kako mi se ta obećana grafička mapa našla u rukama ne znam, ali znam da se dok sam je pregledavao u dnu hodnika odvijala prava mala drama. Jedan lik mlađih srednjih godina u sivim hlačama na crtu pucao je iz pištolja direktno u vlastitu nogu. Nikako to nije izgledalo slučajno jer je pucao dva puta. Onda se obratio nama koji smo upravo otkrivali neke minijature skrivene ispod metalnih utega. Te minijature nisu bile skrivane nego je to bio način prešanja rada specifične tehnike nanašanja i lijepljenja obojane piljevine na dasku. Pokušavao nam je objasniti da je ono pucanje u nogu performans i da nema rana kao što nema ni rupa na hlačama. Stvarno ih nije bilo. Jedina čvrsta slika na akademiji koju sam mogao prepoznati jest ta da je cijela akademija nalik zagrebačkim Ateljeima Žitnjak.
I tako. Odlazimo. Sjedim na suvozačkom mjestu s dvjema knjigama u krilu i pratim kako se ispred nas
zamata autoput, a krajolici sa strane se
odmotavaju dok se vozimo za Zagreb. Ispod oka pogledavam vozačicu s kojom sam se smijehom čudio situacijama apsurda i u Oslobođenju i na likovnoj akademiji. Nemam pojma ni tko je ona.
I tako. Sjedim. Sjedim i čudom se čudim ovom izletu. Možda je cijelom ovom neobičnom noćašnjem putu kumovala salama od crne slavonske svinje koju sam pojeo za večeru. Salamu, ne cijelu svinju.
