kredenac

Neki dan naletio na ovu fotografiju u najavi nekog kao događanja. Nebitno. Meni bitno je da su ovakav isti, ne plavi, ne žuti nego baš zeleni kredenac imali baka Naka i deda Vlado u Dalju. Prvo je bio punopravni član namještaja kuhinje i blagovaonice. Dičio se izlozima popunjenim kristalnim čašama i oslikanim porculanskim tanjurima i šalicama s tanjurićima. Bili su tu na dohvat ruke, ali samo za specijalne prilike koje nikako da dođu.

Onda su došle lude sedamdesete u kojima su postale popularne "viseće kuhinje", one s podnim i zidnim elementima. Duh modernih vremena kredenac je bukvalno preko noći preselio iz blagovaonice u kačaru. Oni porculanski tanjuri iz kredenčeva izloga iselili su skupa s tanjurićima i šalicama i kristalnim čašama. Svoje su pomodno počasno mjesto zamijenile onim iza zatvorenih vrata zidnih kuhinjskih elemenata s vratima presvučenim ultrapasom u boji i dezenu hrastovine. Od manekena odjednom su postali zakulisni statisti.

Kačara je, odnosno kacara, mjesto gdje su se držale kace i bačve. Za one koji ne znaju, za razliku od bačvi, kace su bile stožastog oblika odrezanog vrha. I jedne i druge su odavno svoje mjesto prepustile kredencu, trosjedu i peći na drva i kačara je postala ljetna kujna. U onolikoj mjeri koliko je kredencu postalo lošije u životu, toliko je kačari postalo bolje jer umjesto smrada koma i drva natopljenog vinom, njome su se sada širili miomirisi pečenja pilića, krmenadli i krumpirića, ponekad i ribe, nerijetko gužvare s makom ili orasima, a u sezoni i kuhanja pekmeza od šljiva.

Na policama sa staklenim stijenkama, frontalnoj i onoj desnoj bočnoj, na mjestu nekadašnje modne piste svoje su mjesto našli odbačeni, ali ne i bačeni raspareni tanjuri koji su izgubili svoj životni poziv, dječje šalice iz kojih godinama više nitko ništa ne pije, ostaci kompleta čaša, po dvije-tri od svake fele, porculanske figurice pasa, konja, lanadi i ptica, kasica-prasica istoimenog oblika, blok-flauta i melodika, krafnasta četvrtasta kutija s poklopcem napravljena od dobivenih razglednica uvezanih crvenim koncem.

Lijevi pretinac kredenca, onaj dugački, s četiri ili pet pregrada, krio je posložene stolnjake, krevetninu koja se više ne upotrebljava, ali još nije za bacit, nešto dotrajale zimske odjeće, ispeglane neuramljene izvezene goblene i uštirkane heklane tabletiće.

U gornjoj ladici moglo se naći zarđalih škara, istrošenih baterija, raznih dugmadi, komada lastike, pokoja žličica ili vilica, možda čak i nož. Donja ladica bila je rezervirana za šarafe i eksere koji nisu stigli do podruma i kutije s ekserima i šarafima, komadi alatki poput kliješta, malenog čekića, francuskih ključeva i ključeva za brave koje odavno više ne postoje. Tu su i dijelovi biciklističke zračnice, sačuvane za rezati u gumice za pokrivanje dunsta celofanom. Sve u tim ladlama ostalo bez svoje nominalne funkcije, pomalo napušteno, isluženo pa i zaboravljeno. 

U donjem zatvorenom dijelu smjestili su se izanđali lonci, šerpe i đerđivi, par lavora, tri kante, nekoliko praznih pocinčanih limenih kutija za nešto i par tenisica pretvorenih u šlape.

Kredenac je vremenom prestao biti krecencom i postao je nešto na što su se naslanjale metle, grablje i lopate, izvrnute tačke. Onda je i to naslanjanje prestalo biti povremeno i postalo trajno. U kačaru više nitko nije ulazio. Prvo jer nije bilo razloga, a poslije jer nije bilo nikoga tko bi i bez razloga ušao. Kačara je tako izgubila i svoju sekundarnu funkciju. U konačnici i cijela kuća također.

 

 

jutarnji ritual

Otvorim frižider, natočim si u čašu od dva deci jogurta, suknem to s nogu, ponovo natočim i vratim bocu u vrata frižidera. Ovu drugu čašu odnesem do stola i popijem sjedeći u miru. Tako nekako je moj deda Vlado pio jutarnju dozu rakije. Sa štamplicom u ruci ode do špajza, nalije jednu, prevrne čašicu u sebe, ponovo nalije, bocu vrati na policu, a s ovom drugom se vrati u kujnu za stol s doručkom. Ritual u kojem on kao ne pije puno, a baka Naka kao ne zna. Ritual star koliko ja ne znam. Sumnjam da je tako bilo na početku kad se mlad domobran oženio za lijepu Ankicu, i nekako mi ne ide tu ni doba kad je kao rekonvalescent potpisao za partizane što mu je u konačnici donijelo to da je poslije te belosvecke krvave utakmice dobio posao u narodnoj miliciji: ne ide alkohol i državna služba. To s državnom službom se može primijeniti i na malo kasniji period kad je utekao iz milicije jer nije to prikladan posao za njegovo stanje duha i završio kao ložač na željeznici. Kad je onda počeo iskazivati tu intenzivnu jutarnju ljubav prema derivatima šljive? Ne znam, ali se sjećam da je sigurno bilo prije mirovine. Jedna u špajzi, druga za stolom i to je to, mjera. Ja sam neumjeren: odoh po treću čašu jogurta jer tko večera vina, doručkuje vode. A večera je sinoć bila obilna.

baka naka

Rano popodne. Poželio poslije ručka, a to poslije je teško bar pola sata, nešto slatko, a onda se sjetio mudrih riječi svoje baba-Nake na traženje slatkog u doba onih dana kad joj se i nije dalo peći kolač: "eno t šljiva, ima ji kolko oš". Baka Naka je zapravo Anka, ali to izvrtanje i zamjena slova u riječima je normalna na istoku Slavonije. Otišao do kuhinje. Od šljiva niš. Ni š. Uzeo grožđe. Onda se sjetio tamne čokolade.

Sat kasnije. Izgleda da unos ugljikohidrata i suhe kakao tvari uvelike utječe na redefiniciju realne topografije ili na njenu percepciju u BKO fazi. Sad će svak normalan pomislit da šta je koji k to BKO, a nikom ne smeta kad se OCD pretvara u OKP i vice versa. Što sam htio reći? REM. Dakle, prvo ti vlastite godine prepolovi, onda te stavi u ulogu mirotvorca u obitelji. Ima tu i dislociranja terasa, pretvaranja nevelike zarasle uzbrdice u dvjestometarske zelene travnate padine. Ima i nekih intimnijih sekvenci, ništa vulgarno, sve u granicama ljudskog, ali zaštita osobnih podataka ti ne dopušta da kažeš o čijoj se sestri radi (sestra prava, nije medicinska). A za kraj još natjera tramvaj, ono češko jaje, Tatru T4, da vozi od Trešnjevke po usponu od preko 45° ne bi li se dokopao mosta na Savi. Vozačica otvorila samo prednja vrata i nema majci da uđeš bez karte. Krenuo pješke. Bez stresa. Kad sam se umorio, oči otvorio.

 

Anka i Vlado, krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća.