Rano popodne. Poželio poslije ručka, a to poslije je teško bar pola sata, nešto slatko, a onda se sjetio mudrih riječi svoje baba-Nake na traženje slatkog u doba onih dana kad joj se i nije dalo peći kolač: "eno t šljiva, ima ji kolko oš". Baka Naka je zapravo Anka, ali to izvrtanje i zamjena slova u riječima je normalna na istoku Slavonije. Otišao do kuhinje. Od šljiva niš. Ni š. Uzeo grožđe. Onda se sjetio tamne čokolade.
Sat
kasnije. Izgleda da unos ugljikohidrata i suhe kakao tvari uvelike
utječe na redefiniciju realne topografije ili na njenu percepciju u BKO
fazi. Sad će svak normalan pomislit da šta je koji k to BKO, a nikom ne
smeta kad se OCD pretvara u OKP i vice versa. Što sam htio reći? REM.
Dakle, prvo ti vlastite godine prepolovi, onda te stavi u ulogu
mirotvorca u obitelji. Ima tu i dislociranja terasa, pretvaranja
nevelike zarasle uzbrdice u dvjestometarske zelene travnate padine. Ima i
nekih intimnijih sekvenci, ništa vulgarno, sve u granicama ljudskog,
ali zaštita osobnih podataka ti ne dopušta da kažeš o čijoj se sestri
radi (sestra prava, nije medicinska). A za kraj još natjera tramvaj, ono
češko jaje, Tatru T4, da vozi od Trešnjevke
po usponu od preko 45° ne bi li se dokopao mosta na Savi. Vozačica
otvorila samo prednja vrata i nema majci da uđeš bez karte. Krenuo
pješke. Bez stresa. Kad sam se umorio, oči otvorio.
Anka i Vlado, krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
