Kiša se noćas baš ispadala pa je pred zoru napravila pauzu i ujutro nastavila s padanjem. Sva akumulirana toplina u zidovima zgrada dodatno je dobila na težini. Vrućini, jel. Otvaranje prozora nije najpametnija ideja jer usljed vjetra pravocrtni pad kapljice izvode pod oštrim kutem i parket bi ovisno o smjeru vjetra vjerojatno bio u opasnosti. Jedino rješenje je uključiti klima uređaj da rashladi prostor prije spavanja.
Vožnja prigradskim vlakom uzbudljivija je nego li čovjek može zamisliti. Sigurno se netko sjeća one igre kad djeca u krug uz pjevanje jednog od njih plešu oko stolaca kojih je jedan manje nego djece. U jednom trenu ono jedno dijete prestane pjevati, a sva djeca krenu sjesti. Iz igre ispada dijete koje je ostalo bez stolice, a za sljedeći krug iz igre se izbacuje i jedan stolac. Igra se ponavlja dok ne ostane samo jedno dijete. Slične je i u prigradskoj željeznici: stolaca tapaciranih prošaranom plavom tkaninom uvijek je manje od putnika, a uhvatit mjesto za sjedenje zahtijeva okretnost i brzinu. U vlaku srećem susjedu koja u Graz ide po neke sitnice. Znate, govori mi, Graz je poseban po svojoj nebeskoj arhitekturi. Ne znam, odgovaram, radio sam tu skoro godinu dana u jednoj ozbiljnoj elektro firmi, i u slobodno vrijeme obilazio grad, posjećivao gradske znamenitosti, ali nisam vidio nikakvu nebesku arhitekturu. To ste vi prije rata, zaključuje lakonski.
Siđemo iz vlaka na glavnom željezničkom kolodvoru. Iz vlaka možeš i izaći i sići jer je vlak još uvijek iznad tla. Iz vlaka izlazi i dosta invalida, ljudi bez noge ili ruke. Skupa s većinom putnika krenemo prema centru. Na ulici je dosta prosjaka u nekim ispranim vojnim uniformama. U jednoj ulici parkiran kombi bež boje s dvjema crveim trakama po bokovima. Okruglasta karoserija s avionskim nosom. Prikolica je dizajnirana kao nastavak te limene olovke. Znam ovaj kombi, govorim susjedi Branki. "Sigurno da znate, viđali ste ga i u Zagrebu, to su jedni od onih nomada na kotačima. Od rata na ovamo ih je dosta, skoro kao i prosjaka." Ne znam o kojem ratu ona priča, ali je po njenom ponavljanom deklarativnom spominjanju, to izgleda kao neki moj propust jer je očito taj rat ili opće poznata stvar ili njena fikcija.
Dolazimo na čistinu ovećeg trga i teta Branka mi upirući rukom i prstom u nebo govori: "Evo! Nebeska ahitektura." I stvarno, od na svim stranama svijeta kao da je netko grafitnom olovkom na svilenoj tkanini iscrtao i osjenčio neke građevine: goleme zgrade iz doba neoklasicizma od kišnih oblaka. Impozantno je, zar ne!? Samo kad već spominjem, dodaje mi, nekad su građevine nebeske arhitekture bile starije, od Sumera preko faraonskog Egipta i antičke Grčke do starog Rima. Ovo danas su replike minhenskih fasada. I to nešto govori o našem svijetu, ako me razumijete. Nije da razumijem, ali naslućujem. Naš svijet ili njen? Ispast će da ja nešto dijelim. Počnem se lagano tresti.
Počnem se tresti i to me i probudi. Otvorim oči, jutro je. Oslušnem i shvatim da klima uređaj i dalje radi. Nije ni čudo da mi je pod plahtom bilo hladno do drhtanja. Pogledam kroz prozor. Kiša pada, a potočići vode se slijevaju niz masni novopostavljeni asfalt i skupljaju se u lokve uz rub kolnika ne otičući u slivnike.
