Dragi druže, zovem te drugom i to dragim unatoč svemu onome što ću u nastavku pisma navesti. Duboko si me, moglo bi re reći i neoprostivo razočarao. To što na dogovoreni ručak na vrh žičare dolaziš posljednji nije tako strašno. Netko uvijek mora biti posljednji, a to obično biva onaj koji dođe zadnji jer misli kako je njemu odredište blizu ishodišta pa neće kasniti. Ali, avaj, da ne velim kurac. Najbliži uvijek najviše kasne. Nije strašno ni to da na ručak društva dovodiš nekog slučajnog frenda s posla, Vijetnamca koji mota cigarete, ali tako da u papir stavlja već gotove kobasičice duhana uvučene u neka najlonska crijevca. Nisi ti kriv što lik umjesto dišnog trakta ima spalionicu plastike. Uostalom, ako Vanja može u pola dvanaest otvarati drugu kutiju Marlboroa i s plavokosom se konobaricom natezati oko toga da je njemu i treće pivo prije ručka aperitiv, to vidim s terase gledajući kroz prozor u unutrašnjost kafane koja trenutno do daljnjeg ne radi, možeš se i ti družit s kojekakvim neobičnim ljudima. I to što podjebavaš Zeku, Janu i Sandru, isto nije nešto što ti treba zamjeriti, ajd, možda Sandru ipak nisi trebao. I nema osude. Nema osude ni to što si donio karton vina, a kad kažem karton, ne mislim na šest buteljki nego na onaj kartonski paketić s trolitrenom vakuumiranom žmikastom vrećom i malenom pipom za istakanje. Na kutiji jasno i čitko piše: Vino Merlot. Veliko V i veliko M. I ništa više. I ne treba, sve ti jasno i nema veze, ko ga jebe, ne moramo mi uvijek pit odlična vina kad i loša nekad mogu bit dobra. Dakle i to bih ti oprostio, ali kad sam vidio da nosiš plavi dres Didiera Drogbe sa Samsungovom reklamom na prsima, e to ti nisam mogao oprostiti. Bjelokošćanin je tu jedina svijetla točka, a od ostalog ne znam je li gore to što na dresu piše Samsung ili to što je Chelseajev dres. Nije da je meni taj klub nešto mrzak, nije uopće, ali kad se samo sjetim tko sve navija za taj klub i tko je sve žudio otići do Londona samo zbog tog kluba, e to mi je malo blj. I da, malo je glupo da mi to žensko ime Chelsea prihvaćamo i koristimo kao muško, ali to sad nije važno. Chelsea, Fićo!? Stvarno!? Sram te bilo!
Prijateljski i srdačno, Križ.
Sanjati ikoga u nogometnom dresu, a da nije nogometaš na igralištu, prilično je, ajmo to biranim riječima reći, uvrnuto. Sanjati nogomet je možda isto malo uvrnuto, kako kome. A opet, kad večer prije tog sna gledaš paralelno dva prijenosa u kojima Redovima Bullovima bivaju potkresana krila (Dinamo zabiberio salzburškom biku, a Liverpool im imenjake iz Leipziga srknuo ko lipov čaj), onda nije čudo da se barem nekakav opskuran dres ušunja u snove, a kolateralna žrtva postane - krivac. Netko i to mora moći znati htjeti, da ne citiram sad ministra vanjskih podova.
