Neki dan naletio na ovu fotografiju u najavi nekog kao događanja. Nebitno. Meni bitno je da su ovakav isti, ne plavi, ne žuti nego baš zeleni kredenac imali baka Naka i deda Vlado u Dalju. Prvo je bio punopravni član namještaja kuhinje i blagovaonice. Dičio se izlozima popunjenim kristalnim čašama i oslikanim porculanskim tanjurima i šalicama s tanjurićima. Bili su tu na dohvat ruke, ali samo za specijalne prilike koje nikako da dođu.
Onda su došle lude sedamdesete u kojima su postale popularne "viseće kuhinje", one s podnim i zidnim elementima. Duh modernih vremena kredenac je bukvalno preko noći preselio iz blagovaonice u kačaru. Oni porculanski tanjuri iz kredenčeva izloga iselili su skupa s tanjurićima i šalicama i kristalnim čašama. Svoje su pomodno počasno mjesto zamijenile onim iza zatvorenih vrata zidnih kuhinjskih elemenata s vratima presvučenim ultrapasom u boji i dezenu hrastovine. Od manekena odjednom su postali zakulisni statisti.
Kačara je, odnosno kacara, mjesto gdje su se držale kace i bačve. Za one koji ne znaju, za razliku od bačvi, kace su bile stožastog oblika odrezanog vrha. I jedne i druge su odavno svoje mjesto prepustile kredencu, trosjedu i peći na drva i kačara je postala ljetna kujna. U onolikoj mjeri koliko je kredencu postalo lošije u životu, toliko je kačari postalo bolje jer umjesto smrada koma i drva natopljenog vinom, njome su se sada širili miomirisi pečenja pilića, krmenadli i krumpirića, ponekad i ribe, nerijetko gužvare s makom ili orasima, a u sezoni i kuhanja pekmeza od šljiva.
Na
policama sa staklenim stijenkama, frontalnoj i onoj desnoj bočnoj, na
mjestu nekadašnje modne piste svoje su mjesto našli odbačeni, ali ne i
bačeni raspareni tanjuri koji su izgubili svoj životni poziv, dječje
šalice iz kojih godinama više nitko ništa ne pije, ostaci kompleta čaša,
po dvije-tri od svake fele, porculanske figurice pasa, konja, lanadi i
ptica, kasica-prasica istoimenog oblika, blok-flauta i melodika,
krafnasta četvrtasta kutija s poklopcem napravljena od dobivenih
razglednica uvezanih crvenim koncem.
Lijevi pretinac kredenca, onaj dugački, s četiri ili pet pregrada, krio je posložene stolnjake, krevetninu koja se više ne upotrebljava, ali još nije za bacit, nešto dotrajale zimske odjeće, ispeglane neuramljene izvezene goblene i uštirkane heklane tabletiće.
U gornjoj ladici moglo se naći zarđalih škara, istrošenih baterija, raznih dugmadi, komada lastike, pokoja žličica ili vilica, možda čak i nož. Donja ladica bila je rezervirana za šarafe i eksere koji nisu stigli do podruma i kutije s ekserima i šarafima, komadi alatki poput kliješta, malenog čekića, francuskih ključeva i ključeva za brave koje odavno više ne postoje. Tu su i dijelovi biciklističke zračnice, sačuvane za rezati u gumice za pokrivanje dunsta celofanom. Sve u tim ladlama ostalo bez svoje nominalne funkcije, pomalo napušteno, isluženo pa i zaboravljeno.
U donjem zatvorenom dijelu smjestili su se izanđali lonci, šerpe i đerđivi, par lavora, tri kante, nekoliko praznih pocinčanih limenih kutija za nešto i par tenisica pretvorenih u šlape.
Kredenac je vremenom prestao biti krecencom i postao je nešto na što su se naslanjale metle, grablje i lopate, izvrnute tačke. Onda je i to naslanjanje prestalo biti povremeno i postalo trajno. U kačaru više nitko nije ulazio. Prvo jer nije bilo razloga, a poslije jer nije bilo nikoga tko bi i bez razloga ušao. Kačara je tako izgubila i svoju sekundarnu funkciju. U konačnici i cijela kuća također.
