Lijepo je skoknuti do Osijeka preko noći.
Lijepo je i vidjeti da je konačno obnovljena tramvajska pruga, predugo to brate trajalo. Ali je neobično da imaju i skroz nove tramvaje. Boja je metalik tamno siva i bordo, zatamnjeni prozori. Lijepo izgledaju. Kao stablo sa zrelim višnjama. A tek busevi gradskog prijevoza! Elektro busevi, isti kao tramvaji: i oblikom, i bojom i veličinom, samo ne voze po tračnicama. U tramvaju gužva. Sve neka poznata lica, došlo se u Osijek iz raznih gradova, iz mnogih zagreba, rimova, budimpešti i novih sadova. I žamor. Larma. Sam sebe da si nešto odlučim reći ne bih čuo. Ali čujem Nenu i onog visokog rumenolikog kako se verbalno natječu iznad glave djevojke nalik Selmi Hayek. Oni frajeri, a ona ih ne benda dva posto. Ona gleda u mene, a meni krila rastu. Ne baš anđeoska, više šišmišova, ali ipak krila. Ovo nije stvarno, to je jasno, simbolika je u pitanju. Ne pitajte kakva. Otkud ja znam.
Izlazim na glavnom trgu. Bez Selme. Bit će da se predomislila. Jebiga, takav je život. Vidim i katedralu obnavljaju. Ne samo da je obnavljaju, izgleda kao da je grade od početka. Srednji dio iznad portala popločan je pozlaćenim osb pločama, a iznad toga je crvena fasadna cigla. Ciglja, neki bi rekli. Pred portalom dva majstora dugsčku dasku drže i jedan je pilom prepolavlja po najdužoj plohi. Dobit će dvije tanje. Ss malim slovom. Dok hodam prema Desatičnoj ulici, u ruci mi šalica s kavom. Prazna. Mogao bih je staviti u džep, ali onda ne bih mogao ući u autobus koji vozi prema kući. Takva su pravila. Kući? Vukovarska? VBK? Sarvaš? Nisam siguran jer ne znam u kojoj sam godini.
Lijepo je skoknuti do Osijeka preko noći. Barem u snovima. I to čak u onim lakše ostvarivim.
