Na primjer, kratkonoga se crna mačka motala i razvlačila po krevetu i odjednom se pretvorila u ženu. I to golu! Pravu pravcatu ženu od krvi i mesa, sve presvučeno kožom. Kako nisam bio s mačkom na krevetu, nisam ni sa tom ženom za koju će se kasnije ispostaviti da nije baš prava kako se činilo na početku nego više kao Rachel, znate je, Sean Young iz osamdeset druge. Kako god, taj krevet nije bio u sobi nego na nekoj terasi, a terasa u nekoj užurbanoj nepravilnoj ulici prepunoj pješaka i onih malenih Piaggio trokolica raznih namjena: dostava, čišćenje, taksiranje. Za volanima neki spretni ljudi jer kad sam u par navrata već vidio zgažene pješake, te su se trokolice zaustavljale na par centimetara prije nepravednog sraza.
Na nekom proširenju zgrada je katnica, neprivlačna dvokatnica, žuta s fino postavljenim u smeđe obojenim kamenom po rubovima i oko prozora i vrata. Slična je jednoj staroj zgradi u Kačićevoj pored nove perforirane limenke. Iz te zgrade za koju sam bio čuo da je vijećnica, praši rock'n'roll s natruhama countryja i americane. Preko puta terasa i kafić. Užasno podsjeća na jedan gornjogradski. Zadnji put kad sam tamo bio, jedva sam se suzdržao da drskog konobara ne zalijem pivom nakon što me prozvao četnikom. Ustao, platio i zauvijek otišao. Nasilna budala. Ne ja.
Na terasi se pije i pjeva, sve bećari u bijelim košuljama i crnim prslucima. Na glavama im šeširi a'la Walter White Heisenberg. Iz vrata proviruje proćelav bradat lik koji me pozdravlja, pruža ruku, rukujemo se, da gdje sam do sad, a ja pitam da šta je ovo i na šta sve to sliči. Biznis, poso, odgovara. A muzika? Isto poso, vidi, sve puno. Nego aj, štaš pit, jest, sve je na naš račun. Šta slavite? Majmunovo.
Toliko mi se nije ostajalo u toj atmosferi gdje su decibele kao najjače argumente nadglasavale jedino zvonki udarci čaša o čaše pri nazdravljanjima da sam se od muke probudio. Laknulo mi.
