Te sam godine prestao prezirati harmoniku.
Dobro, možda je preziranje malo teška riječ, ali nesimpatiziranje je postojalo, a pojavilo se kao reakcija na čestu pojavu širenja njenog prepoznatljivog zvuka kojeg su izvori bili otvoreni prozori kuća i stanova našeg malenog mjesta. Uz nju se, naravno moglo čuti i nešto žičanih instrumenata, čak i puhačkih, ali najčešće je bio dominantan dinamičan ritam kojim je upravljala harmonika. To što ju je početkom osamnaestog stoljeća izumio neki Habsburgovac nije joj priskrbilo nikakve olakotne okolnosti jer su u ušima dvanaestogodišnjaka i Habsburška monarhija i Osmansko carstvo bili povijesno podjednako malo poznati i priznati. Danas je to sve dosta drugačije.
Strange, I've seen that face before.
Osamdeset prva je i ja već idem u srednju. Dok se ne sredimo u Osijeku, zamjene stanova pri selidbi, reguliranje pravno imovinskih pitanja unutar hrvatskog i jugoslavenskog naftnog giganta, živim kod bake i djeda, baka-Nake i deda-Vlade. Usmjereno obrazovni put od kuće do škole podrazumijevao je vožnju međumjesnim autobusom. Stari čika Stipo, ni Stipe ni Stipa nego Stipo, vozio je staru Panturistovu harmoniku od Erduta preko Dalja, Bijelog Brda i Sarvaša do Osijeka. Zimi je u autobusu bilo hladno i zadimljeno, ljeti je bilo vruće i zadimljeno. Na sastavu dviju kabina, onog prednjeg s vučnim pogonom i stražnjeg, prikolice, izrađenom od čelične konstrukcije presvučene nekim čvrstim impregniranim platnom uvijek je bilo rupa kroz koje je iz hrđom i nemarom načetog auspuha u kabinu dopirao dio ispušnih plinova Mercedesovog dizelskog motora. Nekadašnje dječje fascinacije mirisima dimljene čokolade u ispušnim plinovima iz automobila odnio je vjetar koji se u autobusnu kabinu potajno uvlačio kroz otvore pri vrhu prozora. Bilo je donekle podnošljivo. Stipo je svoju harmoniku vozio pažljivo i polako, a kad se iz smjera Dalja padinom s Mišinog Brda spuštao prema Bijelom Brdu gasio je motor kako bi ušparao na benzinu. Iz zvučnika radio prijemnika kojeg je jedini moderator bio čika Stipo, često se mogla čuti muzika.
Like a hawk stealing for the prey
Like the night waiting for the day.
Žanrovi nisu predstavljali nikakvu prepreku. Kroz
graju školaraca i žamor odraslih koji su se vozili na posao, miješale
su se tu proizvodne norme Hondinih gusanih motora za motokultivatore i
Slavonijinih sašivenih kožnih rukava i krznenih revera sa zadaćama i
zadaćnicama, s kemijom i biologijom, matematikom i hrvatskim, ponekad je iz onih
zvučnika izbijao neobičan angažman i aranžman harmonike.
Rainy nights, on Hausmann Boulevard,
Parisian music drifting from the bars.
Rainy nights, on Hausmann Boulevard,
Parisian music drifting from the bars.
Bilo je neprocjenjivo vrijedno na petnaestak minuta do početka nastave i par stotina metara do škole osjetiti slobodu pri izlasku iz Stipine harmonike nedaleko Tvrđe. U Tvrđi je bila škola, Šestakica, nazvana po Ivici Šestaku, namijenjena prvim dvama razredima Centra za usmjereno obrazovanje Braća Ribar, i prepuštenost samom sebi. Misli lutaju od zadaće do testova, od nogometa do tjelesnog u dvorani, od novih kolegica do nastavnica. Istovremeno u glavi melodija kojoj toplinu i razigranost daje ona harmonika.
Dance in bars and restaurants,
Home with anyone who wants.
Dance in bars and restaurants,
Home with anyone who wants.
Na desetaktak minuta i par stotina metara do kuće osjetiti slobodu pri izlasku iz autobusa nedaleko crkve, osnovne škole i kuće doktora Medića, prepuštenost samom sebi bila je isto neprocjenjivo vrijedna, ali malo manje. Ovdje će se svatko tko razumije beskonačnost i kuži se iole u osnove matematike zapitati kako neprocjenjivost može biti manja ili veća. Može. Malo teško jer ne ovisi o svojoj apsolutnoj vrijednosti nego o percepciji ljepote u oku promatrača. Malo teško, ali može. Isto kao što četir u pet ide jedared, a i pet u četir isto ide jedared, ali malo teško. O ovome smo saznali u sedmom osnovne iz dijaloga Radenka i druga Gavrilovića. Radenko je bio školski drugar, vedar, neiskvaren i uvijek spreman za šalu, a Gavrilović je bio Vaso, nastavnik matematike i razrednik u osnovnoj. Vaso je, vele, imao tešku ruku. Dosta poslije ta je ruka na glavu natakla šubaru s kokardom i pokvarila mnoge lijepe trenutke. Vratimo se harmonici. Dakle, neprocjenjivost je ipak podložna određenim usporedbama, a i ovo nije zbirka zadataka iz matematike.
Sur les murs, des photos,
Sans regret, sans mélo.
Sans regret, sans mélo.
Nakon reda nešto razumljivog engleskog, iz zvučnika se širio red francuskog, a što se mene tiče, ona je mogla pjevati i na mađarskom. Učenje francuskog u petom razredu pomoglo je jedino u prepoznavanju jezika. Kasnije učenje njemačkog od šestog do kraja osnovne bio je logičniji izbor u odnosu na ruski jer je nastavnica teta Zlata njemački predavala i mojoj mami, i taj mi izbor nije tada pomogao, ali kasnije u životu čak malo i jest. Da ne mistificiramo, vjerojatno bi mi i ruski u jednom trenu bio od koristi. Baš kao i svako drugo znanje.
Treba li spomenuti da sam se zaljubio na prvi akord, poslije i na prvi pogled. Jednosmjeran, ali nema veze. Zaljubljenost je nestala, ali privrženost glasu i ritmu je ostala. Grace Jones. I've Seen That Face Before. Njezin Libertango Astora Piazzolle. Meni jedna sasvim nova harmonika. A i čika Stipina je odjednom postala puno podnošljivija.
