U nedostatku koncentracije za čitanje, gledam filmove i serije. Manje zahtjevno čak i fizički. Dijalozi, scenografija, kostimografija, atmosfera, sve već podastrto i mozgu olakšan put do sagledavanja ukupne slike. Tatarski umjesto onog cjelovitog koji se tek nakratko, ali dovoljno pozdravio s Louisom Maillardom.
Gledam Elementary, onu seriju sa Jonny Lee Sherlockom i Lucy Liu Watson, i pronalazim elemente svojeg ponašanja, načina razmišljanja i zaključivanja u onim Sherlockovim. Ponekad i u Watsonovim. Je, zvuči kao da visoko pucam, ali to mi se događa i u nekim sasvim drugim prilikama kao na primjer kad slušam Brunu, starog majstora za izradu uporabnih predmeta od kože. Da majstora, velemajstora.
Lie to me, dr. Cal Lightman, neuravnoteženi stručnjak za čitanje lica, taj isto ima nekih detalja koje lako prepoznajem u sebi. Heisenberg? Ne baš, ali Walter White da. Djelomično. U nekim sitnim detaljima, nikako u proizvodnji metha i drugim zločinima. Ili se kaže djelimično? Je, malo pravopisne distrakcije nikom ne škodi u oređenim trenucima. Pogotovo kad se nađeš na nekom od rubova.
Iako sam nosio Zagorovu majicu, baka Naka je na crvenu majicu zašila žuti krug, komad tkanine s dedine karirane žuto crne košulje, i siluetom Vakinijan Tanke, povijesni najraniji fotografski zapisi dokumentiraju veću sličnost s Čikom nego li sa Zagorom. Nikad nisam bio od onih koji se uživljavaju u uloge Tarzana i Supermana ili Fantoma, pa čak ni Fu Manchua, iako bih se tu možda mogao i poskliznuti. Unatoč i Marini i Marijani, nisam mogao biti ni Janošik ni Sandokan. Ne Angel Eyes, ne Tuco, ali Man with No Name malo da. Rip Kirbey je, na primjer, bio moj đir čak i unatoč ideološkom uvjerenju da je imati batlera kapitalistički rudiment makar se isti zvao Desmond i bio kombinacija Jeevesa i Alfreda Pennywortha. Nikad Blek Stena, nikad Komadant Mark. Doduše nikad ni profesor Okultis ni Žalosna Sova, ali malo Martija Misterije da.
U Otpisanima, u igri oponašanja Otpisanih većina je najrađe htjela biti Prle, meni je Tihi bio bliskiji. Kasnije više Ekser nego Švaba. Travis Bickle na momente. I Lafcadio Wluiki. I Melkior Tresić bez Pavičić. U Mendeljejevljevoj tablici ni ugljik, ni kisik, ni vodik, ali neki biogeni element svakako.
Svakako D-mol.
Stručnjaci bi sigurno imali što reći o ovom slučaju uživljavanja u uloge, identifikaciji s određenim likovima, bojama i oblicima i prepoznavanju osobnih karakteristika u određenim ulogama, ali ja ne mogu objektivno ni ozbiljno čitati, a kamoli gledati neki film ili seriju. mogu to eventualno ponekad odglumiti. Vrhovni objektivni sud? Nemoguća misija. Sudionik? Da. Glavni lik ne nužno, ali svakako onaj koji je uvijek tu. Malo sebično, uskogrudno? Vjerojatno. Jer ako u fazi kad propitivanje svijeta radi spoznaje sebe zamijeni propitivanje sebe radi spoznaje svijeta, u ičemu od sveg nabrojanog ne nađem malo sebe, ja u tom trenu tamo nemam šta tražit.
