Odvajkada, otkad je riječi i pisma, ne tako dugo nakon razmjene prvih korisnih informacija, tračeva i knjigovodstvenih zapisa, čovjek bilježi kulinarske egzibicije i običaje, remek djela i tragedije.
Tako se iz još neotkrivenih sumerskih zapisa dade naći podatak da se posljednja sarma u sezoni priprema oko proljetnog ekvinocija, s dopuštenim odmakom od tri dana, najkasnije na Međunarodni dan ateista. Slijedio je period suzdržavanja koji je trajao do zimskog ekvinocija. Prevedeno na jezik shvatljiv onima koji znaju na sat to je značilo da se sarma pripremala samo u doba kad je dan bio kraći od noći.
Nešto kasniji zapisi, oni iz doba prosvata civilizacije u dolini Nila, sam se Jean-François Champollion potrudio da nam budu dostupni, unatoč dugovječnosti Drevnog Egipta tek šturo govore samo o energičnoj zabrani korištenja rajčice, pomidora ili paradajza u recepturi, što je i jasno jer tko gura kamenje i piramide gradi, nema vremena za kuhanje sarme.
Sljedeći zapisi sele na europsko tlo. I dok jedni doradu starokogrčke recepture i uvođenje strožih pravila o termičkoj obradi, a ta je da je umjesto kuhanja na žestokoj vatri i jakom plamenu štednjak trebalo staviti na maksimalno trojku iako je već tad poželjnija temperatura bila 2/6, što radi kuhanja, što radi uštede električne energije, pripisuju mladom Plutarhu, postoje glasine da ih je ovaj inspiriran mirisima kuhanja sarme prepisao (hrv. kopipejstao) od samog Herodota. Kleopatru nisu spominjali.
Pojavom Islama dolazi i do radikalne izmjene recepture smjese koja se umata u list. Dok se kršćanstvo držalo pravila da meso mora biti isključivo od četveronožnih domaćih papkara, a Daleki istok je od europske recepture zadržao samo ono "četveronožno", Islam se držao strogih vjerskih i zdravstveno utemeljenih pravila po kojima su spasili život svinji.
Neprovjerene su informacije i da je raskolom Crkve na takozvanu Istočnu i Zapadnu, ova potonja fokusirala na kupus i kupusov list kao jedino sredstvo za umatanje smjese, a istočna prihvatila različitosti te se uz recepte s kupusovim listom mogu naći i oni sa lozom i keljom. Kinezi su pak, kao i cijeli Daleki istok, dobivši recept za sarmu u razmjeni za rižu, uz kupusov počeli koristiti i bambusov list.
Iako je povijest trgovinu začinima, poglavito paprom uzdigla do nebesa, nedvojbeno je da se masovno trgovanje rižom, nasušno potrebnom za pripravljanje sarme, odvijalo ispod žita. Nakon onemogućavanja trgovanja uslijed pojave izvjesnih dalekoistočnih osvajačkih hordi, Europljani su odlučili sami saditi rižu. Za tu poljoprivrednu aktvinost odabrana je južna regija znana kao Makedonija, apoznata i pod nazivom Mala Kina. Kad je pak Makedonija u pitanju, gdje ima riže, ima i paprike, a s paprikom dolazi i do velikih iskušenja malih majstora kuhinje koji su bogohulno ignorirali sva do tad postojeća pravila i odlučili kuhati sarmu cijele godine. U nedostatku bilo kakvog pogodnog lista, mesno rižnu smjesu su počeli gurati u papriku, a vidjevši to kod njih, bliskoistočni su se narodi oteli kontroli i počeli umjesto motanja kupusa, loze, kelja pa i punjenja paprike, trpati smjesu u lukovice i tikvice.
Dolaskom modernih vremena, pojavom interneta i objavama suludih recepata kojekakvih šarlatana, sva se prepoznatljivost pripadnosti određenoj konfesiji ili navijačkoj skupini zasnovana na recepturi pripreme sarme potpuno izgubila. Zanemareno je čak i pravilo da se uvijek kuha paran broj sarmi jer u pisanoj povijesti čovječanstva nitko nikada nikoga nije vidio pojesti ih neparan broj.
