Do
noćas nisam pojma imao, do noćas ni sanjao nisam kako neobičan hobi ima
Boro iz Graza. Koji Boro, pitat će se mnogi, a Boru iz Graza zna svatko
kome se nešto dobro prijelo nakon cjelodnevnog bazanja po tom
pitoresknom austrijskom gradu. Restoran Kornati, ovo sad ispada kao
reklama, ali neka, nema veze, dakle restoran Kornati treba posjetiti.
Kako znam. Bio, pomislit će svi, pa se hvali. Tko zna, možda je mukte
jeo pa sad ovako. A nisam. Nisam bio, ali znam toliko različitih ljudi
koji su zadovoljni izišli iz Kornata, da to ne može biti slučaj. Nema
veze. Borin hobi je vožnja aviona. I to ne bilo kakvih. Boro iz nekog
razloga vozi onaj veliki kitoliki Airbus Belugu.
Kako znam? Vidio! Letio s njim!
Prvo
nas je sve prije ukrcaja na dubrovačkom aerodromu, ne pitajte kako tako
veliki avioni mogu slijetati u Čilipima - mogu, dočekala zdjelica neke
hrane, nešto kao voćna salata, grožđe, masline i sir, a onda su nas
pustili u avion. Unutrašnjost je bila poput većih sveučilišnih ili
modernih kino dvorana: prigušeno svjetlo, nepregledni redovi sjedala u
laganom padu prema prvim redovima, zidovi bez prozora. Airbus Beluga,
samo je ovaj teretnjak preuređen za prijevoz putnika. Uspije Boro svaki
put podići tu grdosiju s aerodroma i onda se pri uzlijetanju još malo
zajebava, napravi looping, spusti se da krilima more može dirati pa se
odlijepi od površine i krene dalje. Taman pomisliš konačno smo krenuli,
kadli Boro uz Pelješac spusti avion na kocku šećera i najavi kupanjac za
sve putnike. A nas putnika ko pljeve. Kad se nauživamo, ponovo se
ukrcamo, a Boro s tog malenog platoa, na lijevoj strani žuljanskih
Vučina, podigne Airbus kao dijete igračku rukom. Tad svi shvatimo da je
uzlet s čilipskog aerodroma Bori obična limunada i shvatimo da je to
konačno početak leta prema Splitu i Zagrebu.
Samo
mu jednom nije uspjelo uzletjeti s Vučina. Dokaz je glava te jedne
Beluge zarasle u šipražje koja iz mora viri s ruba vale kad se gleda
prema Rtu Lenga. Putnici iz tog aviona morali su prvo doplivati do
kamene obale pa kroz šikaru pješke do Žuljane, a onda cestom gore do
Putnikovića pa na bus koji poteže iz Vela Luke sve preko Splita i Zadra
do Zagreba. Kako su svi stali u taj bus, ne pitajte mene, pitajte
konduktera.
Eto. A da mi je netko jučer taj Borin hobi spomenuo, rekao bih mu da laže, da to ni u snu nije moguće. Danas je to druga priča.
foto: Explore Croatia 2021.
