Treba
samo skoknuti preko ulice u dućan po vrećice za smeće, one ZG plave
za otpad, jer sam ih malo prije otišavši u dućan po njih, zaboravio
kupiti i umjesto njih kući donio neke šugafri kekse, mineralnu, smrznute
žute mahune i bademe.
Uđem
u dućan. Pogled leti po policama hladnjaka. Gle, jabuka i višnja.
Hladno prešani sok. Odlično. Odlazim u prolaz sa sredstvima za čišćenje i
sličnim potrepštinama. Vrećice su tu. Sve. Skoro sve. I crne, i
ljubičaste i zelene. Samo nema onih ZG plavih. Onih kojima Čistoći
plaćaš odvoz smeća prema količini, a ne uravnilovkom svima isto. Zg
vrećice drže na blagajni. Kao da su posebno vrijedne. Ah, gle cherry
rajčice, one s okusom. Na akciji. Odlično. Mlijeko, malomasno. Dobro.
Kefir. Sjajno. Dolazim na blagajnu, iz košare vadim stvari, blagajnica
ih skenira, plaćam i odlazim.
Otključavam vrata stana, ulazim, izuvam cipele. Iz cekera vadim kupljene stvari: mlijeko, sok, rajčice, kefir. A vrećice?
Dam
se kladit da trgovci te plave ZG vrećice namjerno drže na nevidljivom
mjestu u blagajničkom pultu samo da se kupci vidjevši ih ne sjete po što su došli i da se moraju ponovo vratiti u
dućan po njih i onda možda opet tko zna šta sve ne kući donijeti.
