Zecu sam prestao vjerovati kad sam pročitao Alisu u zemlji čudesa
Lewisa Carrolla. Ta mora da se prije spavanja napila čaja od ludih gljiva, nema druge. Zato sam i sam postao sumnjičav prema čaju koji nije od šipka, nane ili kamilice. U najgorem slučaju - sljez. Taj je stvarno bio grozan, ali bio je bolji od špinanog šećera u mlijeku, o masti u vrućem mlijeku da ne govorimo.
Nekako sam u to doba shvatio i to da neki zečevi nose jaja, ali ih ne ostavljaju. Osim kad izgube glavu. Sva ona ofarbana jaja nađena
po vrtovima i livadama
ionako su bila kokošja. I bila su prekuhana, sušila su usta i grlo dok ih se jelo. Obična bezvezarija od kuhanja. Dosta godina kasnije glasno sam primijetio da zec s lenonicama izgleda kao Johnny Depp s lenonicama. Zanimljivo da mi Joplin nije pala na pamet, a ni sam Lennon. "To ti je zbog lenonica, nema zec veze s Deppom". Od tad primjećujem tiše. Zato za neobične asocijacije i komparacije nemam više tako jednostavna objašnjenja i rješenja: kažeš lenonice i gotovo. Eltonice neću spominjati, to bi samo zakompliciralo stvar.
Ono s čajem se promijenilo, ovo sa zecom i jajima nije. Čajeve pijem, zelene, crne, bijele, biljne, voćne, čak i juhe, pileće, govedske, paradajz, pijem iz šalice za čaj.
Zecu i dalje ne vjerujem.
Kuhana jaja uglavnom uspješno izbjegavam.
Recept dana: kroasanu nikako nije mjesto u hladnjaku osim ako ne želite žvakati spužvasti valjkoid pretjerano ogrezao u skorenu farbu koja glumi mliječnu čokoladu.
