grah

Svoj prvi grah sam skuhao u Ljubljani nedaleko od vojnog zatvora u kojem je baš u to vrijeme svoj privremeni boravak imao prema najvišim partijskim komitetima okarakteriziran i optužen kao kontrarevolucionarni djelatnik Janez Janša skupa s ostatkom uredništva časopisa "Mladina". Sjeckanje luka, mrkve i peršina, ispiranje graha, blanširanje i dovršavanje, sve silne cake učili su nas kvalificirani kuhari. Učenička je rajngla mogla imati pet-šest litara. Te iste godine nakon pada nekog vojnog helikoptera s nekim generalima u kasnu jesen negdje po slovenskim gorama zaslužio sam odlazak prema zapadu, prema Jadranskom moru. Kad je zapad u pitanju, sve se svelo naravno samo na geografski pojam i nikako ekonomski ili geopolitički, a blizina mora se prefrtaljila. Imitirajući sate govor i hod našeg crnogorskog zapovjednika s kapetanskim činom u sitne noćne što se poklopilo s njegovim povratkom iz potrage za ostacima letjelice i ljudi stekao sam njegovu privatnu simpatiju i službenu selidbu. Ovo bi se sigurno moglo nategnuto okarakterizirati kao podrivanje mrskog sustava specijalnim metodama, ali mi se čini da sam zakasnio s prijavom. Ili nisam?

 

Zapad se zvao Pivka. Tamo sam prvi put vidio što se može dogodi Artudituu (R2D2 za englesko govorno područje) kad ga se bez nadzora ostavi u kuhinji. Za one upućenije, nisam pobrkao crvene petokrake i Star Wars, nego je kazan za kuhanje bio zapremine 300 litara. Tri stotine litara! Dotaknuo dno bilo mi je moguće samo ako se naglavačke presavinem preko ruba toliko da mi stopala budu u zraku barem pola metra. Kuhanje graha u tom kazanu bila je jednostavna operacija: sve potrebno iz recepture s obuke trebalo je množiti s količnikom mjera kazana i rajngle, dakle sve puta oko otpilike pedeset-šezdeset. Osim ruku. Osim kuhanja, na takvim mjestima postoje i drugi radni zadaci. Dijeljenje. Hrane. Ono množenje mi nije bilo teško palo, ali dijeljenje jest pa sam nakon nekoliko neodgovornih širokogrudnih podjela maknut u stranu ko svećenici koji se ogriješe o svjetovne zakone. I ovo bi nekima vjerojatno bilo podrivanje sustava iznutra. Završio sam na strelištu iznad Istre, nedaleko Ilirske bistrice. I vratio se na kuhinjsku opremu malo veće obitelji. One od desetak članova.

 

Slovenska avantura je skončala, s njom i obavezna upotreba Vegete po peesu, i sljedeći grah sam kuhao nekoliko godina kasnije kad su se stvorili uvjeti za postojanje samostalne kuhinje. Kraj je osamdesetih i minimalizam je bio u trendu, a to "samostalna kuhinja" je u danom trenutku i malenom prostoru nedaleko od Britanca značilo niski hladnjak i kutu i na njemu kombinirani mini štednjak - pećnica nad kojom su bila dva ringa za kuhanje. Na vratima pećnice pisalo je "Fidel Gastro". Natpis je nastao krajem osamdesetih usljed djelovanja mladosti na život i sigurno nema nikakve veze sa autentičnim pojmom koji se pojavio na zagrebačkoj gastrosceni u trećem desetljeću ovog stoljeća. U tom sam kutu naučio kuhati noćni grah. Nije to nikakvo posebno tamno ili crno zrno nego se po danu nije imalo vremena za kuhanje. Tu sam naučio i da je zagorenu mljevenu papriku na češnjaku i ulju bolje baciti pa makar je neimao više nego li je ubaciti u kipuće grah varivo i od njega napraviti nešto gorko i neprovarivo. Mislim, situacija je bila takva da sam ga ipak pojeo, ali sam. Jer ne moš takvu sramotu nikom ponudit, a ne moš ni bacit, nije hrana za bacanje. Od tad sam bio pažljiviji, ne apotekarski, ali pažljiviji.

 

Mnoge smo i mnogo voljeli, napisao je Šoljan. Mnoge sam i mnogo kuhao. Za razliku od Šoljana, mislim na grah. U životu sam grah skuhao preko dvjestotinjak puta i niti jedan nije bio jednak nekom od prethodnih. Sličnih je naravno bilo, a bilo ih je i različitih. Bilo je gustih, bilo je rijetkih, s više povrća, s minimalnom količinom povrća, s rebarcima, sa slannncom, bilo ga je s kobasicama, bilo ga je i s govedinom, svjetlijih, tamnijih, bilo je zelenog, bilo je bijelog, a bilo je i šatiranog, bilo ga je svih boja, uvjerenja i konfesionalnih zabluda. I svi su bili jestivi osim onog jednog.

 

Fotografija: grah od prekjučer, nije fotogeničan, ali je najbolji u našoj zajedničkoj povijesti. Jedina mu konkurencija možda može biti sljedeći. Možda.

 

 

dvije i sedma

Dan otprilike kao današnji, sunčan i umjereno topao za veljaču, zrak je mirisao na proljeće i smog.

 

Te 2007. godine Trump je bio samo kontroverzni poduzetnik, Muska je ozbiljno shvaćala samo majka. Ukrajina je bila cijela, Schengenska granica došla do Hrvatske, a Sanader će ponovo postati premijer. I drugdje po svijetu su se događale nesreće, a o klimatskim promjenama se ozbiljno razmišljalo.

 

Te godine Nobela za književnost dobila je Doris Lessing, a iz jednog muzeja u Sao Paolu ukraden Portret Suzanne Bloch Pabla Picassa, a pojmovi hashtag i tweet dobili su i novo značenje,

 

Tog zimskog popodneva nije bila nedjelja kao danas i nije bio 23. dan u mjesecu, bila je subota i bio je 24. Na Maksimiru će Dinamo pobijediti Hajduk, ja ću te čekati pred Krivotvorinama, a ti ćeš biti u crvenom kaputiću i kasnit ćeš na prvi dogovor. Otići ćeš tad prekoputa do Ljevaka i vratit se nakon par minuta: uz "znam da si čitao" poklonit ćeš mi Majstora i Margaritu.

isus, marija i cibalija

Ima neki reper, hip-hop, kurac-palac, popularan među mlađim svijetom, neću mu imena spominjati nego tek da je taj, po stilu odijevanja bi se dalo zaključiti da je možda čak i ljubitelj Real Madrida i Chicago Bullsa, postao prepoznatljivo ime na regionalnoj rep sceni svojim energičnim stilom, sirovim tekstovima i autentičnim prikazom života u Trilju i Dalmaciji.

 

Sad neki vele da postoji neki video zapis o njegovom nastupu gdje skandira ili pjeva, ako kod tavih ima ikakve razlike između jednog i drugog, "Isus, Marija, ustaše, Cibalija". Onda je publika to ponavljala. Onda je još malo on pa oni...

 

Sigurno će se javiti neki dušebrižnici koji će osuditi javni istup, nastup, revanje, pardon, repanje tog repera-hip-hopera u kojem se eksplicitno zazivaju i Isus i Marija i Cibalija, i one ustaše, pa će ga htjeti barem na stup medijskog srama prikucati poput onoga kojeg je zazivao, ako ga ne bi i skroz zabranili, osujetili mu umjetničku slobodu i slobodu govora.

 

A da su malo bolje razmislili, i u duhu sagledavanja drugih historijskih i povijesnih hrvatskih popevki i usklika od strane izvjesnih državnih službi prihvaćenih u određenim prilikama, prigodama i nezgodama, bilo bi im jasno da to nisu nikakvi ustašluci niti ustaški nestašluci, nikakvo zazivanje sudionika najmračnije i najcrnje povijesti hrvatskog naroda, jer on samo pjeva tradicionalni starohrvatski operni napjev omiljenih Cibalijinih cheerleadera, što je i logično jer je opće poznato da više od pola Trilja navija za Cibaliju dok preostali dio navija za Dinamo iz Vinkovaca. 

 

Uostalom, ako može neki MP, zašto ne bi mogao i, izmislimo i rećemo tamo neki GŠ?

breaking bed (not bad)

Noćas sam prvi put vidio da netko pod kotače parkiranog bicikla stavlja krpu. Da se brzo i ravnomjerno riješiš vlage s guma, veli. Neš ti vlage, nije padalo nego stazu malo zapljuskivalo nemirno more. Nema veze, ima i čudnijih stvari. 

Na primjer, kratkonoga se crna mačka motala i razvlačila po krevetu i odjednom se pretvorila u ženu. I to golu! Pravu pravcatu ženu od krvi i mesa, sve presvučeno kožom. Kako nisam bio s mačkom na krevetu, nisam ni sa tom ženom za koju će se kasnije ispostaviti da nije baš prava kako se činilo na početku nego više kao Rachel, znate je, Sean Young iz osamdeset druge. Kako god, taj krevet nije bio u sobi nego na nekoj terasi, a terasa u nekoj užurbanoj nepravilnoj ulici prepunoj pješaka i onih malenih Piaggio trokolica raznih namjena: dostava, čišćenje, taksiranje. Za volanima neki spretni ljudi jer kad sam u par navrata već vidio zgažene pješake, te su se trokolice zaustavljale na par centimetara prije nepravednog sraza.

Na nekom proširenju zgrada je katnica, neprivlačna dvokatnica, žuta s fino postavljenim u smeđe obojenim kamenom po rubovima i oko prozora i vrata. Slična je jednoj staroj zgradi u Kačićevoj pored nove perforirane limenke. Iz te zgrade za koju sam bio čuo da je vijećnica, praši rock'n'roll s natruhama countryja i americane. Preko puta terasa i kafić. Užasno podsjeća na jedan gornjogradski. Zadnji put kad sam tamo bio, jedva sam se suzdržao da drskog konobara ne zalijem pivom nakon što me prozvao četnikom. Ustao, platio i zauvijek otišao. Nasilna budala. Ne ja.

Na terasi se pije i pjeva, sve bećari u bijelim košuljama i crnim prslucima. Na glavama im šeširi a'la Walter White Heisenberg. Iz vrata proviruje proćelav bradat lik koji me pozdravlja, pruža ruku, rukujemo se, da gdje sam do sad, a ja pitam da šta je ovo i na šta sve to sliči. Biznis, poso, odgovara. A muzika? Isto poso, vidi, sve puno. Nego aj, štaš pit, jest, sve je na naš račun. Šta slavite? Majmunovo.

Toliko mi se nije ostajalo u toj atmosferi gdje su decibele kao najjače argumente nadglasavale jedino zvonki udarci čaša o čaše pri nazdravljanjima da sam se od muke probudio. Laknulo mi.

 

(foto: vijećnica iz snova)

k und k, koža i kutijica

Koža je zaštita, ali je koža i pomalo porozna. Možeš imati gomilu ljudi oko sebe, a samo ti ih se malen broj može uvući pod kožu. Debljina kože je sasvim druga kategorija i to ne treba brkati ni u snu.​

​

Neku noć me nagovorila na krađu i pokretanje lančane trampe na terasama kafića u osječkoj Tvrđi: "ukradi onom liku naočale i odnesi za stol na susjednoj terasi, tamo ćeš ih moć zamijenit za kapu, a kapa treba onome ne na trećoj nego na četvrtoj terasi i taj će ti za kapu dati to nešto, neku kutijicu koja tebi kao treba, a zapravo treba meni".

 

Kako je znala taj redoslijed? Vjerojatno joj tip s kutijicom rekao da za kutijicu želi kapu onog lika s one tamo terase, a taj s kapom tražio naočale, eno ih kod onog tamo na onoj terasi. A nesretnik koji je ostao bez naočala i bez ikakvog zamjenskog dobra bio onaj Željko Bebek. Je li ona došla do mene, ili ja do nje, ne znam, ali u svakom slučaju objasnila mi je da želi tu kutijicu i kako do nje. 

 

Što je bilo u kutijici? Ne znam. Mislite da mi je rekla što je bilo u kutijici? Je, rekla je. Evo je jutros rekla točno to: "Što je bilo u kutijici?"

jutarnja kava

​Zvono na vratima, rolete spuštene, sat ne radi. Ustanem, odem do ulaznih vrata, otključam, otvorim. Mrak se ugasi senzorima na pokret upravljanom rasvjetom. Pred vratima samo tišina. San je izgleda bio toliko intenzivan da sam na zvono reagirao ko Pavlovljev pas. ​Vraćam se u krevet. Usput uzimam mobitel provjeriti koliko je sati. Prošlo osam. Vidim, došla i poruka: "prolazila i usput pozvonila za neku kavu, ali izgleda prerano, ništa od toga". Znači, ipak nije san. A snovi ostali pusti.

siječanj ljeti

Kuća i nije baš kuća. Više je to kao neka ostakljena alatnica sa zimskim vrtom i nekoliko sličnih nadograda od različitih prirodnih, ali konstrukcijom i namjenom nekompatibilnih materijala. Nešto kao kuća s okućnicom baba Ruže iz Limana: kućica od ćerpića starija od obližnje ciglane, soba i po s hodnikom i malom ostavom predviđenom za zahod koji se nikad nije dogodio, dvorište popločano ciglom presvučenom najfinijim slojem mahovine, pogodne za ravnanje kičme, izvrtanje gležnja i slične vratolomije, ljetna kujna od jedno šest kvadrata, između malen prolaz u prostor prema kokošinjcu i oboru za koze. Dakle, slična njoj ali malo drugačija. Vegetarijanska je, nema tu ni kokoši ni koze, sve je puno zelenila, puzavci, bršljan, loza, štajaznam. Čak mi nad uzglavljem kreveta u prostoriji za spavanje vitice i listovi. A listovi za sarmu motat. Ne mislim da su kiseli, nego zbog dimenzije. Oko nogu mi se vrzma riđi mačak. Lamatajući glavom nešto mi objašnjava svojim nemuštim jezikom. Znam zeru francuskog i njemačkog, engleski malo bolje, ali mačji nikako. Onda bacim pogled prema prozoru. Na rubu sjedi vrabac zelen i okrugao ko teniska loptica. Kanarinac? Ne, vrabac. Najvrapčastiji vrabac. Od jedno deset deka, a to za vrapca nije malo, pogotovo kad znate da su prosječni mase kokošjeg jajeta. Gleda u mačka pa u mene. Raširi krila i poput bumbara ili helikoptera uzleti i sleti mi na rame. Sad Garfieldovog dalekog rođaka gleda s još veće visine i sigurnosti. A riđi bi sad zbog njega rado meni skočio za vrat, ali svjestan je da ne ide - jebe ga gravitacija. Takva je otprilike kuća u kojoj obitavam. Nalazi se na proplanku i ima se do nje skoro pola sata od posljednje kuće u mjestu.

Dan je sunčan, kupio novine na kiosku, pročitao ih u kafiću uređenom u orjentalnom stilu, ruksak napunjen u dućanu, vrijeme je za poći kući. Zapravo, nije to kuća, privreemni boravak dok sam u posjeti gradiću u kojem sam naučio slova i brojeve, boje, mirise i okuse. Hodam ulicom koja malo dalje od škole s glavne ulice ide u brdo lijevo. Kuće su pune života, trava u dvorištima se zeleni, krovovi se rumene, nebo se plavi. Cvrkut ptica, zuj pčela, miris zrelog voća, šljive, kruške. Iz prozora na kuhinjama kuća šire se miomirisi pečenih krumpira i teletine. Makadam je mimo kolotraga zarastao u travu. Prilazim posljednjim kućama u ulici, poslije njih je put kroz pašnjake i njive, a onda padina omeđena grmljolikim biljem i stablima koja pokušavaju oformiti šumu. A do kuće valja uz tu padinu. I sve je bilo dobro dok nisam došao do posljednje kuće. Kod nje prestaje ona idila kasnog ljeta i počinje siječanj. Na travu se nahvatalo snijega, bjelasa se svo zelenilo, a šumarci se svili i pocrnili od zimskog umora. Spustiti zasukane rukave na ljetnoj košulji neće biti od neke pomoći, a ni platnene cipele ne ulijevaju neko povjerenje, veće su šanse ulijevanja otopine snijega u njih. 

Treba li stisnuti zube i krenuti uzbrdo ili se okrenuti, odustati? Kuća na zimskoj osami ili ljetna mjesna vreva? Treba li krenuti u neizvjesnu budućnost ili se okrenuti natrag? Neminovnost tijeka vremena ili zabluda? Jesu li dvojbe uopće dobro posložene? Uglavnom, mogu li se ne smrznuti do kuće? Najbolje se probuditi. Umjesto usnulog ljetnog siječnja, siječanjska je južina. Nije za zasukati rukave, ali platnene cipele već mogu proći.