siječanj ljeti

Kuća i nije baš kuća. Više je to kao neka ostakljena alatnica sa zimskim vrtom i nekoliko sličnih nadograda od različitih prirodnih, ali konstrukcijom i namjenom nekompatibilnih materijala. Nešto kao kuća s okućnicom baba Ruže iz Limana: kućica od ćerpića starija od obližnje ciglane, soba i po s hodnikom i malom ostavom predviđenom za zahod koji se nikad nije dogodio, dvorište popločano ciglom presvučenom najfinijim slojem mahovine, pogodne za ravnanje kičme, izvrtanje gležnja i slične vratolomije, ljetna kujna od jedno šest kvadrata, između malen prolaz u prostor prema kokošinjcu i oboru za koze. Dakle, slična njoj ali malo drugačija. Vegetarijanska je, nema tu ni kokoši ni koze, sve je puno zelenila, puzavci, bršljan, loza, štajaznam. Čak mi nad uzglavljem kreveta u prostoriji za spavanje vitice i listovi. A listovi za sarmu motat. Ne mislim da su kiseli, nego zbog dimenzije. Oko nogu mi se vrzma riđi mačak. Lamatajući glavom nešto mi objašnjava svojim nemuštim jezikom. Znam zeru francuskog i njemačkog, engleski malo bolje, ali mačji nikako. Onda bacim pogled prema prozoru. Na rubu sjedi vrabac zelen i okrugao ko teniska loptica. Kanarinac? Ne, vrabac. Najvrapčastiji vrabac. Od jedno deset deka, a to za vrapca nije malo, pogotovo kad znate da su prosječni mase kokošjeg jajeta. Gleda u mačka pa u mene. Raširi krila i poput bumbara ili helikoptera uzleti i sleti mi na rame. Sad Garfieldovog dalekog rođaka gleda s još veće visine i sigurnosti. A riđi bi sad zbog njega rado meni skočio za vrat, ali svjestan je da ne ide - jebe ga gravitacija. Takva je otprilike kuća u kojoj obitavam. Nalazi se na proplanku i ima se do nje skoro pola sata od posljednje kuće u mjestu.

Dan je sunčan, kupio novine na kiosku, pročitao ih u kafiću uređenom u orjentalnom stilu, ruksak napunjen u dućanu, vrijeme je za poći kući. Zapravo, nije to kuća, privreemni boravak dok sam u posjeti gradiću u kojem sam naučio slova i brojeve, boje, mirise i okuse. Hodam ulicom koja malo dalje od škole s glavne ulice ide u brdo lijevo. Kuće su pune života, trava u dvorištima se zeleni, krovovi se rumene, nebo se plavi. Cvrkut ptica, zuj pčela, miris zrelog voća, šljive, kruške. Iz prozora na kuhinjama kuća šire se miomirisi pečenih krumpira i teletine. Makadam je mimo kolotraga zarastao u travu. Prilazim posljednjim kućama u ulici, poslije njih je put kroz pašnjake i njive, a onda padina omeđena grmljolikim biljem i stablima koja pokušavaju oformiti šumu. A do kuće valja uz tu padinu. I sve je bilo dobro dok nisam došao do posljednje kuće. Kod nje prestaje ona idila kasnog ljeta i počinje siječanj. Na travu se nahvatalo snijega, bjelasa se svo zelenilo, a šumarci se svili i pocrnili od zimskog umora. Spustiti zasukane rukave na ljetnoj košulji neće biti od neke pomoći, a ni platnene cipele ne ulijevaju neko povjerenje, veće su šanse ulijevanja otopine snijega u njih. 

Treba li stisnuti zube i krenuti uzbrdo ili se okrenuti, odustati? Kuća na zimskoj osami ili ljetna mjesna vreva? Treba li krenuti u neizvjesnu budućnost ili se okrenuti natrag? Neminovnost tijeka vremena ili zabluda? Jesu li dvojbe uopće dobro posložene? Uglavnom, mogu li se ne smrznuti do kuće? Najbolje se probuditi. Umjesto usnulog ljetnog siječnja, siječanjska je južina. Nije za zasukati rukave, ali platnene cipele već mogu proći.