mesnica

Poznata i priznata mesnica na tržnici na Kvatriću.

 

Mesar Dragec, sused sa svima. Brižna gospođa majka.

- Dajte mi lepo prosim deset telećih šnicli, al da budu tanke i bez žlundri. Kaj je teletina najmekša? Je. Znate, ovi moji tinejđeri su vam kak kirurzi.

Mesar Dragec stišće usne da ne progovore i nožem ispod dlana reže najtanje šnicle na svijetu. Kroz njih se s Kvatrića skoro Sljeme vidi.

- Suseda, evo. Tanje ne može.

- Oh, fala lepa. Dajte mi i kilu od buta za gulaš, ali mi skinite one žilice i opnu. Znate, ti moji tinejđeri su baš grozni.

- To vam suseda dinstanju nestane.

- Znam ja kaj vi meni govorite, ali dajte vi to svojim nožem, prosim lepo. Ja doma nemam takvog kakvog vi imate.

- Želite od ruže.

- Jao, baš ste dragi, može od ruže.

Mesar Dragec u nekoliko dirigentskih poteza uklanja neželjeno tkivo.

- Još mi dajte za juhu flam. Ne. Ramstek. Možda bolje flam. Ili ramstek.

- Ramsteci su veliki, vite koliki su.

Vadi i diže primjerak ramsteka susjedi pred oči.

- Flam je pak manji.

- Ne bum ramsteka.

- Ili oćete od mišića?

- Sjajno. Vi tak znate kaj meni treba. Samo mi skinite ono belo. Znate, ovi moji tinejđeri...

- Znam, znam, kirurzi.

Mota Dragec meso, stvalja ga u vrećicu, naplaćuje.

- Izvolte suseda, fala vam lepa.

- Ne, ne, fala vama. Doviđenjaaa.

Brižna gospođa majka odlazi. Mesar Dragec nadlanicom briše znoj sa čela. Obraća se sljedećem kupcu.

- Bok sused. Kaj bute?

- Bok. Ja bih tuce sarmica.

Dragec lagano lice  razvlači u osmijeh.

- Bute one motane u smjeru kazaljke na satu ili obrnuto? Pitam zbog tinejđera fizičara. Bokmater i kirurzi.

Imati svog mesara, neprocjenjivo.

plave ZG vrećice

Treba samo skoknuti preko ulice u dućan po vrećice za smeće, one ZG plave  za otpad, jer sam ih malo prije otišavši u dućan po njih, zaboravio kupiti i umjesto njih kući donio neke šugafri kekse, mineralnu, smrznute žute mahune i bademe.

Uđem u dućan. Pogled leti po policama hladnjaka. Gle, jabuka i višnja. Hladno prešani sok. Odlično. Odlazim u prolaz sa sredstvima za čišćenje i sličnim potrepštinama. Vrećice su tu. Sve. Skoro sve. I crne, i ljubičaste i zelene. Samo nema onih ZG plavih. Onih kojima Čistoći plaćaš odvoz smeća prema količini, a ne uravnilovkom svima isto. Zg vrećice drže na blagajni. Kao da su posebno vrijedne. Ah, gle cherry rajčice, one s okusom. Na akciji. Odlično. Mlijeko, malomasno. Dobro. Kefir. Sjajno. Dolazim na blagajnu, iz košare vadim stvari, blagajnica ih skenira, plaćam i odlazim. 

Otključavam vrata stana, ulazim, izuvam cipele. Iz cekera vadim kupljene stvari: mlijeko, sok, rajčice, kefir. A vrećice?

Dam se kladit da trgovci te plave ZG vrećice namjerno drže na nevidljivom mjestu u blagajničkom pultu samo da se kupci vidjevši ih ne sjete po što su došli i da se moraju ponovo vratiti u dućan po njih i onda možda opet tko zna šta sve ne kući donijeti. 

racionalna potrošnja

Tržnica Kvatrić. Terasa kafića. Rano je. Treća dob ispija kavu i kratko.

- Si videl? U Žapcu kondomi na akciji. Durex, molim lepo!

- A do kad im je vek trajanja?

- Do dvajzdevete.

- Još cela olimpijada? Buš si kupil?

- Ne bum! Već jesam. Enu škatulu. Više nis da mi ne propadnu. 

​Važne su i zaštita i higijena. I primjerena racionalna potrošnja.

susjeda

Frizura postojana, kosu pridržava pleteni teniski šilt bez kape. Naočale Jackie Onassis. Bijela vesta preko svijetloplave bluze, široke lanene hlače, bijele New Balance tenisice.

- Sused! Dobar dan! Kak ste!? - razveselila mi se susjeda kao da vidi svoj rod rođeni i voljeni.

- Dobar dan. Dobro. Poslije godišnjeg ne možete ne bit dobro. - malo zaobilazim istinu, ali dobronamjerno. - Kako ste Vi?

- Ma ja sam Vam uvijek dobro. Malo starački, ali dobro. Vidla sam celi mesec vaš bicikl kak ga niste ni pomakli pa sam si pomislila da ste bolesni.

- Nisam, nisam bio bolestan. Samo nisam bio kod kuće. Godišnji, skitnje.

- Je, da. Sećam se kak smo mi mladi isto skitali. Samo da znate, malo sam se uplašila za Vas. Neki dan sam štela juhu skuhat i donesti, al sam si pomislila da možda ne bi bilo dobro da Vas zbudim ak bolesni spavate.

Susjeda s trećeg. Wiener Schule. Ima devedeset, neki sporovozni rak i silnu volju za životom.

zaštita

Miš. Jebemumiša. Kad rikne, nema reanimacije. Kad rikne, gotovo je. Šlus! Jedino što možeš napravit, a da izbjegneš trljanje prstom po plohi uz tipkovnicu jest da kupiš drugog miša. 

 

Što na umu, to na drumu. Odeš do dućana s informatičkom i sličnom opremom, staneš pred policu s miševima, a tamo ih je barem pedesetak modela, pa gledaš. I imaš šta vidit. Za igrače, za projektante, za pisce, za kalkulante, penzionere, sabotere, psihopate, konduktere...  za ovo, za ono. Oš sa žicom, oš obežičeni. A meni treba neki jeftin i da radi. Gledam cijene, sve ispod deset eura ima rep, a ja bih neki bez repa. Pun mi je kufer žica. Da me čuje sad bi me Kamala Harris opomenula jer ako ti oni neki mogu pratiti bežične slušalice, sigurno mogu i miša. Bojim se da bi ti koji prate rad mojeg miša brzo dali otkaz jer bi im to praćenje od cijelog života napravilo totalni kaos. Vratimo se mišu. Miševima. Nađem u dnu police, pomalo kao zanemaren, jedan bežični koji košta manje od deset eura. Devet devedeset. Kupim. 

 

Dođem kući, otvorim plastificiranu kartonsku kutiju, u kutiji miš u vrećici od biorazgradive plastike. Bravo. Zanima me je li i plastifikacija kartonske kutije isto biorazgradiva. Izvadim miša. Iz proreza koji tvore tijelo i poklopac miševa dupeta viri komad plastične trake. Aha, sprječava trošenje baterije. Otvorim vratanca i iz utrobe miša izvadim onaj bežični USB primopredajnik koji se ugura u USB utor na kompjuteru. Usput izvučem i tu izolacijsku plastičnu traku. Zatvorim mišu utrobu, prebacim sklopku na zeleno, a ono USB nešto gurnem u USB utor na kompjuteru. Uključim kompjuter, počekam neko vrijeme, maknem miša, a kursor ni da bi: stoji ukopan. Ne miče se strelica ko da je netko stvarnu zabio u monitor. Probam kliknuti tipkama na mišu - ništa. Probam ga ugasiti pa upaliti - ništa. Stisnem neki gumbić, u uputama piše da je to USB receiver gumb - i dalje ništa. Ugasim kompjuter, upalim ga - opet ništa. Tri su USB utora na laptopu, probam sva tri i rezultat isti, nula nula, neriješeno. 

 

Već vrtim film odlaska do dućana s mišem i ambalažom koju nisam bacio, laptopom pod rukom pa da mi ovi probaju objasnit o čemu je riječ, jel miš možda neispravan ili što. Izvadim onaj USB čvarak da ga vratim u miša kojeg ću spakirati natrag u biorazgradivu plastičnu vrećicu pa u plastificiranu kartonsku kutiju. Sve ću to skupa s računom i laptopom pod rukom prošetat do dućana pa da vidimo.

 

Otvorim mišu da prostite guzicu da vratim onaj čvarak na za to predviđeno mjesto negdje u području jetre pa gledam u tu bateriju kako se sjaji ko lakirane cipelice male Dorothy iz Kanzasa. Malo mi to sumnjivo. Izvadim bateriju, a ona i pored one zaštitne trake što je onemogućavala kontakt bilo koje vrste - umotana u celofan. Zaštita je važna. A i dvaput je dvaput.

nebeska arhitektura

Kiša se noćas baš ispadala pa je pred zoru napravila pauzu i ujutro nastavila s padanjem. Sva akumulirana toplina u zidovima zgrada dodatno je dobila na težini. Vrućini, jel. Otvaranje prozora nije najpametnija ideja jer usljed vjetra pravocrtni pad kapljice izvode pod oštrim kutem i parket bi ovisno o smjeru vjetra vjerojatno bio u opasnosti. Jedino rješenje je uključiti klima uređaj da rashladi prostor prije spavanja.

Vožnja prigradskim vlakom uzbudljivija je nego li čovjek može zamisliti. Sigurno se netko sjeća one igre kad djeca u krug uz pjevanje jednog od njih plešu oko stolaca kojih je jedan manje nego djece. U jednom trenu ono jedno dijete prestane pjevati, a sva djeca krenu sjesti. Iz igre ispada dijete koje je ostalo bez stolice, a za sljedeći krug iz igre se izbacuje i jedan stolac. Igra se ponavlja dok ne ostane samo jedno dijete. Slične je i u prigradskoj željeznici: stolaca tapaciranih prošaranom plavom tkaninom uvijek je manje od putnika, a uhvatit mjesto za sjedenje zahtijeva okretnost i brzinu. U vlaku srećem susjedu koja u Graz ide po neke sitnice. Znate, govori mi, Graz je poseban po svojoj nebeskoj arhitekturi. Ne znam, odgovaram, radio sam tu skoro godinu dana u jednoj ozbiljnoj elektro firmi, i u slobodno vrijeme obilazio grad, posjećivao gradske znamenitosti, ali nisam vidio nikakvu nebesku arhitekturu. To ste vi prije rata, zaključuje lakonski.

Siđemo iz vlaka na glavnom željezničkom kolodvoru. Iz vlaka možeš i izaći i sići jer je vlak još uvijek iznad tla. Iz vlaka izlazi i dosta invalida, ljudi bez noge ili ruke. Skupa s većinom putnika krenemo prema centru. Na ulici je dosta prosjaka u nekim ispranim vojnim uniformama. U jednoj ulici parkiran kombi bež boje s dvjema crveim trakama po bokovima. Okruglasta karoserija s avionskim nosom. Prikolica je dizajnirana kao nastavak te limene olovke. Znam ovaj kombi, govorim susjedi Branki. "Sigurno da znate, viđali ste ga i u Zagrebu, to su jedni od onih nomada na kotačima. Od rata na ovamo ih je dosta, skoro kao i prosjaka." Ne znam o kojem ratu ona priča, ali je po njenom ponavljanom deklarativnom spominjanju, to izgleda kao neki moj propust jer je očito taj rat ili opće poznata stvar ili njena fikcija.

Dolazimo na čistinu ovećeg trga i teta Branka mi upirući rukom i prstom u nebo govori: "Evo! Nebeska ahitektura." I stvarno, od na svim stranama svijeta kao da je netko grafitnom olovkom na svilenoj tkanini iscrtao i osjenčio neke građevine: goleme zgrade iz doba neoklasicizma od kišnih oblaka. Impozantno je, zar ne!? Samo kad već spominjem, dodaje mi, nekad su građevine nebeske arhitekture bile starije, od Sumera preko faraonskog Egipta i antičke Grčke do starog Rima. Ovo danas su replike minhenskih fasada. I to nešto govori o našem svijetu, ako me razumijete. Nije da razumijem, ali naslućujem. Naš svijet ili njen? Ispast će da ja nešto dijelim. Počnem se lagano tresti. 

Počnem se tresti i to me i probudi. Otvorim oči, jutro je. Oslušnem i shvatim da klima uređaj i dalje radi. Nije ni čudo da mi je pod plahtom bilo hladno do drhtanja. Pogledam kroz prozor. Kiša pada, a potočići vode se slijevaju niz masni novopostavljeni asfalt i skupljaju se u lokve uz rub kolnika ne otičući u slivnike.

dora i fred

​ Idemo kombijem do Freda i Dore. Kombi je narančasti VW Palestinac. Zvali njih dvoje ekipu na roštilj, kotlovinu, kazanče, šta li već. Pristao sam nevoljko jer znam koga su sve mogli pozvati, a meni se te ljude ne sluša. Ni ne gleda mi ih se, ako ćemo iskreno, ali ajd, pristao si pa sad kusaj. Penzionerska vožnja uz brdo je čak i prikladna, ali teme razgovora su nekako izgubile erotiku. Nije da se ne spomenu ljetovanja i zimovanja, ali nabrajanje medicinskih termina, lokacija, zvijezdi u bijelom, a da nisu tenisači, sila farmaceutskih izraza, latinskih naziva dijelova tijela, sve to malo brzo dojadi. Sreća pa je vožnja trajala relativno kratko. Iskrcavamo se, pozdravljamo i dobivamo zaduženja: vi oko vatre, vi po snijegu. Zapala me druga skupina.

Poprilično smo zaigrani čišćenjem snijega oko kuće. Napadalo ga dosta, više od po metra. Odlazim u kuću do toaleta. U prolazu čujem našeg domaćina. Glas mu odrješit i tih.
- Tukao sam te jer nisi bila dobra. Sad si dobra. Jesi li? I sad te ne tučem. Jesi dobra?
- Jesam.
Glas joj je tih i drhtav.

Ne znam je li prihvatiti ponudu i otići s ekipom do frenda koji sa suprugom živi na osami na Sljemenu, dobro ili loše. Loše što se to događa, dobro što sam to saznao. Znamo se iz srednje i nitko ne bi mogao ni pomisliti da će njih dvoje završiti zajedno. To zajedno sad ima jednu sasvim drugu konotaciju. Pišajući sam smišljao formu u kojoj ću ga odjebati, a da to njemu ne postane novi motiv za njeno podobravanje.
- Slušaj. Čuo sam te što si joj govorio. Gadno je to. Ja to ne mogu provarit. Ne mogu te više ni pogledati. Gadiš mi se. Odoh.

Fred zatečen mojom izravnošću ostaje zalijepljen za kuhinjski stolac, a Dora ustaje.
- Otpratit ću te da ne izgleda ružno.
- Nek izgleda ružno jer sve ovo i jest ružno.
Unatoč mojim riječima, Dora izlazi za mnom.

- Ne hodaj mi preblizu. Ako te taj tvoj kreten vidi, opet će naći razloga za nasilje.
- Neće, pazit ću.

Hodamo. Ja jedno par metara ispred Dore.
- Nije on takav. Dobar je dok se ne naljuti.

Jebiga, Dora, ne govorim joj: ne štiti ga, nije stvar paženja nego je to problem koji rješavaju stručne službe, i to one u plavim uniformama. Štokholmski sindrom razorniji je od kineskog. Pičko, to sad sebi govorim, kad si ih čuo, trebao si ga odvalit šakom u glavu da vidi kako je to, trebo si ga namlatit ko vola u kupusu, a ne se samo pokupit ko zadnji seronja.

Stigavši do lovačkog puta okrenem se Dori, ona zastane. Mahnem joj i kimnem glavom. Mahne i ona. Čekam da se okrene i krene prema kući. Ona čeka da ja krenem dalje. Traje to užasno dugih par sekundi. Pogledam u nebo i pođem ne osvrćući se. 

Dođem do ruba padine i imam što vidjeti. Dok se gomila medvjedića igra u snijegu, mater i ćaća im lopatama krče snijeg sa staze. Možda ovo nije najbolji put za odlazak. Krenem se vraćati nadajuć se da me nisu primijetili i zakoračim niz drugu padinu. Nakon desetak minuta brzog hoda dolazim do ceste. Prohodna je jer je tu već prošla ralica. Rezultat tog prolaska su do pola zatrpani nepropisno parkirani automobili. Iza tih auta nogostup je i to prilično prometan. Pernate jakne svih boja i dužina i graja. Graja je rezultat nailaska nekoliko zaigranih mladunaca medvjeda. Bokte, ako su malci tu, onda im je i mater tu negdje. Kako kući?! 

Odnekud dopiru zvuci pneumatskog čekića, zvuk motora kamiona i škripanje metala po asfaltu i betonu. 

Otvorim oči. Sedam je. Radnici počeli dovršavati polaganje betonskih ploča rubnih odvodnih kanala prije postavljanja posljednjeg sloja asfalta u ulici. Svejedno sam sad malo zabrinut za Doru. A i za Freda.