sažime

Sažime. Nešto kao sažetak rezimea. Iako prva faza nogometnog prvenstva nije gotova, a s time ni naša agonija oko prolaska u takozvanu nokaut fazu s realnim izgledima koji se mogu mjeriti dregerom, daju se naslutiti najveće zvijezde. Prva je reklama za Petrol. Unatoč svoj sili pivskih reklama, a neka se ne uvrijede ni Joško Jeličić ni Zlatko Dalić, Petrol nosi prvu hrvatsku zlatnu malinu. Drekavac koji prati i frenetično komentira pokrete čovjeka koji toči gorivo ne može nego biti razlogom gašenja televizora. Tko nije gledao kreštanje takozvanog komentatora, nek se ne izlaže. Samo se nadam da im je Gvardiol dobro uzeo mjeru za sudjelovanje. Osim ako to ne ide preko nekih domoljubnih agenata.

Srebro definitivno pripada Jošku Jeličiću: taman pomisliš kako su se sve pore društva i javno ispreplele s nogometom, kadli se pojavi lik koji pokušava biti pametan i duhovit. Pokušava. Ne znam kako će Srebrnoj Malini pasti to da katolička Hrvatska u drugu fazu prvenstva prođe na krilima pobjede Islama (Turaka nad Česima) s obzirom da je jedna od po njemu važnijih karakteristika našeg centarfora Budimira to da je - katolik.

Brončani je, evo još jedne medalje, ponizni izbornik naše nogometne reprezentacije. Šef "šefe, ne mijenjaj" i sam priznaje, ne jednom je to rekao, da vodi ekipu kojoj ponizno nema što reći jer svi oni znaju igrati nogomet. Ponizno i za sto dvadeset hiljada eura mjesečno vodio je (zapravo još vodi, samo ne znam ni kuda ni gdje) ekipu kojoj ništa ne mora reći jer svi oni igraju vrhunski nogomet, a on je tu ne da onda možda bude taktičar, dirigent, nego da ih uči poniznosti. I posluša kad mu netko kaže "šefe, ne mijenjaj". Kateheta.

Da bismo prošli dalje, šansa koja se Dregerom mjeri ipak postoji, našim prvim sosedima i komšijama treba crknut krava, a ni to neće biti dosta. Slovenci moraju popušit od anemičnih Engleza tri razlike, a Srbe moraju nakantati Danci. Oprostite dragi susjedi, sori bat jebiga, što bi neki rekli: "crkla vam krava dabogda". Portugal, onaj Portugal kojeg smo u pripremnoj fazi dobili prvi put u povijesti i zbog čega su nam narasla krila (ovo "nam" se odnosi i na repstaciju i golemu većinu navijača), Portugal koji nas je s pretprošlog europskog prvenstva isprašio s turnira golom Quaresme u 117. minuti osmine finala, Portugal u kojem igraju mrski Pepe i Kiki, e taj Portugal treba za nas dobiti Gruziju. Ali to nije sve! Uz ovaj set noževa iz topšit izloga broj tri dobivate i četvrti rezultat. Omiljeni nam Turci, a znamo da su nam omiljeni čim čujemo navijački vokabular ili se zagledamo u komentare ispod benignih tekstova po internetskim portalima, moraju oplesti Čehe. Kad prosječnom hrvatskom navijaču kažeš Turska, ovaj se odmah sjeti Beča. Ne mislim na osmanlijsku opsadu austrougarske prijestolnice, nego na glupo primljen gol u 122. minuti za tursko izjednačenje nakon kojeg je išlo raspucavanje penala u kojem je Modrić prvi pucao i poslao loptu nedohvatljivu za turskog golmana Rustua. Pored gola.

Svi su dali, evo već pišem u perfektu, svoj maksimum, tko god je na teren istrčao, an njemu je srce ostavio, kako bi rekli nogometnim žargonom. Svi su željeli najbolje i najviše. Samo, problem je što daješ maksimum od onog što imaš, a ne onog što želiš. Sto posto je maskimum, a sve preko toga nekako vuče u tamnu materiju. I znam da djelujem pomalo kivno, ali nisam razočaran jer da bi čovjek bio razočaran, treba prvo biti očaran, a to je gledajući ih bilo apsolutno nemoguće.

kava

Prvo ljetno nedjeljno podne. Kvatrić. Tržnica pa iznenadna konstruktivna kava s Galaksom kod Marleya.

 

Odlazim kući gurajući bicikl. Naletim na Krešu.

- Guraš umjesto da voziš?

- A šta'š, problem s prijenosom.

- Lanac, zupčanici?

- Tc. Neuroni i sinapse.

 

Kava nedjeljom oko podneva ima znatno drugačiju boju, miris i okus.

nesmotrena glava i plavi panama šešir

Danas je jedan šešir naučio letjeti.

Usljed prilično žustrog jednačenja tlakova zraka u blizini površine Zemlje, plavi je Panama šešir veličine 58 poletio s jedne nesmotrene glave i prizemljivši se, asfaltom se otkotrljao pod kotače automobila zaustavljenog radi crvenog svjetla na semaforu križanja Kranjčevićeve i Badalićeve ulice. Šešir i njegov let nisu ostali neprimijećeni: unatoč velikoj vrućini, vozačica zaustavljenog automobila otvorila je prozor i Nesmotrenoj glavi brižno i upitno kimnula glavom, a Nesmotrena je glava uz smiješak i izmahivanjem rukom zahvalila Vozačici. To bi jezikom izgovoreno izgledalo otprilike ovako: "Jesam ga samo nagazila ili je već skroz poda mnom?" "Ne, otkotrljao se do nogostupa."

Razumjeli su se i mahnuli si. Na semaforu se pojavilo zeleno svjetlo, automobil s Vozačicom je otišao, Nesmotrena glava je prešla ulicu, pokupila šešir i malo čvršće ga nabila na glavu.

dan antifašističke borbe

Pred zatvorenim vratima dućana stoji mlada žena. Na nogama japanke, lepršava suknja s cvjetnim uzorcima, bijela bluza. s podbočenih ruku vise joj s lijeve strane ceker, a s desne zbunjenost i nevjerica. Zaboravila je da je danas praznik, neradni dan. Pored nje u nekom svojem ritmu pleše djevojčica od nekih četiri godine. Mlada žena gleda u izlog, okrene se poludesno pa pusti pogled niz ulicu kao da će rješenje za nastali problem upravo doći nekim dostavnim vozilom. Djevojčica cijelo vrijeme pleše. Još nije svjesna da neće biti ništa od obećanih palačinki, ili su u pitanju bili pohani pileći odresci, možda i sladoled. Nakon dobrih sedam-osam minuta mlada žena nesigurnim korakom krene prema prolazu između zgrada, vjerojatno kući. Djevojčica vesela u neznanju odskakuće za njom.

nogometna analiza

Ima nečeg mazohističkog u sjedenju na podnevnoj kavi po ovim vrućinama. Tragovi vjetra potpomognuti ventilatorom tek su tu da ti pokažu da bolje može biti. Nekada bih listao novine, danas prtljam po mobitelu. Ali nije sve tako loše. Pogotovo kad je za susjednim stolom žučna rasprava.

- Čuj ga kako se ponizno žali! Da kriv je on kad je loše, a kad je dobro, onda on nema zasluga. Ma nemoj!

- Šta bi ti napravio? Vidiš da ne smije dirat u ikone.

- Šta bi ja? Poslo bi na klupu sve ove, kako ih od milja zovu senatore. Nema to snage. Ili bih otišao, jebite se.

- Slažem se. Ali nije Dalić Ancelotti.

- Nije, ali nije Ancelotti lud kad Modriću daje desetak minuta po utakmici. Ne može on više. Onaj Kovačić, jedan od naših najtrofejnijih još uvijek je u fazi talenta. Bolje da se nije ženio. Brozo ko da je u šest ujutro izišo iz kasina. Šutalo? Ajax ga sjebo, unazadio. Perišić nije ono što je prije ozljede bio. Svaka njemu čast, svima njima, ali ne igraju revijalnu oproštajnu utakmicu nego jebeni turnir europskog prvenstva.

- Je, a na klupi ti Pjaca, Sučić, Stanišić! Baturina! Ej. Pa Pašalić, obojica. To bi sve grizlo na terenu. Popušilo bi svu travu i poteglo sve crte!

- Aj ne seri sad s tim kolumbijskim forama.
- Ma to više simbolično. Pojeli bi protivnike ko Bandić snijeg u Zagrebu.
- Baš. A opet, svi smo mi sad izbornici, ima nas preko tri i pol milijuna.
- Barem nismo epidemiolozi.
- Točno, ovo je bezbolnije.

- Vidiš, zato nešto treba mijenjati. Ne može jedan HNS birat izbornika, to svi mi zajedno trebamo, ko na parlamentarnim izborima.

- Aha. Pa vidi na šta nam liče i Sabor i Vlada.

Espresso za euro i pol. Vrijedi svakog centa.

knjižara

U centru grada netko je otkrio nekakvu spilju. U centru? Grada? Prekopanog radi silnih instalacija i pothodnika? Da. Događa se. 

Nahrupila gomila vidjeti spilju. Mnogi s nadom da će u spilji biti pronađeno nešto jako važno, a tome obavezno treba svjedočiti. To me dosta podsjeća na onaj jedan prvi april kad su u Zagrebu kopajući Importanne pothodnik našli ćup sa zlatom. Zapravo, nisu našli, u Vjesniku su objavili da je ćup pronađen. Prvi april, san, tu je sve moguće. Iz spilje je izlazio neki lik samoprozvane sveznalice, tipa onog trgovca stolarijom što je u odnedavno susjednoj državi otkrio drevne građevine bez prozora i vrata, i držeći u rukama snop papira objašnjavao povijesnu vrijednost pronađenog. Dok se on proguravao kroz mase, neprimjetno je put ulaza u spilju dolazila ekipa speleologa i arheologa. Neprimjetno za svjetinu koja je bila usredotočena na lažnog Indianu Jonesa. Kako bih se maknuo od te gužve s ulice ulazim u poznati prostor. Knjižara i knjižnica Mladost. Visok pravokutan prostor u čijem je prizemlju knjižara, a na katu knjižnica. Izgleda kao da ste knjižaru Ljevak zrcalno udvostručili. Na pultu tražim pretraživač. To je zapravo jedan debeli katalog s popisom knjiga. Popis je otisnut na debelom masnom papiru. Na predzadnjoj stranici, nećemo sada i ovdje lomiti koplja oko toga što se smatra zadnjom i predzadnjom stranicom, formular. Na tamnoj podlozi bijeli kvadratići u koje olovkom treba upisati traženi naslov. Pritiskom na maleni svijetlo sivi pravokutnik u kojem piše "start" pokreće se pretraga i na tom istom papiru biva vidljiv popis traženih naslova. Upisujem prezime Basara. Nema. Zašto sam tražio išta od Basare ne znam. U međuvremenu se u knjižari pojavio lik koji nudi uvezane godišnjake izdanja Starta. Traži neveliku sumu novca "samo da ih se riješi". Objašnjavam mu da pored današnjeg interneta stvarno ne može taj kapital iskoristiti ni za što osim za poklon arhivu ili za potpalu. Osim toga, trebao je primijetiti da nemam plavu kutu. Da, zaboravio sam reći da svi zaposlenici knjižare nose tamno plave kute. Kad sam ih jednom ranije pitao zašto tamno plave, odgovor je bio zbog curenja tinte iz kemijskih olovaka. Nisam se usudio dodati da i tinti ima različitih boja. Vidno razočaran, lik sa Startovima izlazi iz knjižare i upada u onu masu oko spilje. Možda mu se posreći. 

 

Dok mi je pretraživač još uvijek bio u rukama, iza leđa mi se počela odvijati diskusija. Nekoliko ljudi je razmjenjivalo mišljenja o budućnosti poezije. Nisu bili optimistični.

Noćas sam prvi put ovaj mjesec sanjao nešto normalno. To normalno je očito prilično relativno. U ovom slučaju normalno je to da u snu nije bilo nikakvih nemilih agresivnih situacija. A događalo se ovih dana.

 

kolač od limuna i cikle

Probudio sam se nešto mlađi. 

 

To je zbog sna u kojem sam se još mlađi ja penjao uz neku antracit sivu liticu s ciljem dosezanja visoravni, a da prije toga u kartama nisam provjerio njeno postojanje. Drugo ja je uputilo dron s kamerom iznad tog stijenja i na sva moja obojastvena zaprepaštenja umjesto visovravni s druge strane je bila padina pod kutom većim od devedeset stupnjeva. Slijedila je nova planinčuga, jednako strma i pomalo obrasla mahovinom, iza nje još jedna veća... 

 

Odustajanje nije vodilo nikuda osim natrag, natrag u restoran društvene prehrane u kojem su nas nutkali zdravim zemljastog okusa kolačima od limuna i cikle. Nastaviti dalje nije ulijevalo nikakvu nadu u pronalasku cilja osim ako cilj nije bio to beskonačno pentranje i spuštanje po sumornom terenu. 

 

Ova spoznaja je bila toliko obeshrabrujuća da sam se probudio prije svog vremena.