Pages

30 August 2024

meho

Prvo je pratio neku grupu djece po šumi. Djeca ko djeca, prvo su se bojala i vrištala, a kad su shvatila da im Meho ne želi ništa loše, niti to može i da hoće, počela su raditi sprdnju s njim da bi sve završilo nekom vrstom progona.

Uspio im je pobjeći tako što je neprimijećeno uskočio u traktorsku prikolicu nekog seljaka koji se vozio po utabanom makadamskom putu po sredini djelomično obraslom niskom travom. Bila bi ta trava i višlja, ali povremeno bi se tim putem provozali mladi u osobnim autima niskih težišta i tako jednostavno "na tupo" kosili tu jadnu travu. Kad ga je seljak nakon nekog vremena primijetio, a primijetio ga je zato što se prikolica u zavojima ponašala drukčije, toliko je naglo zakočio da je Meho usljed inercije završio tik do vozačkog sjedala u traktoru. To je seljaka skroz prestravilo da pobjegao je u smjeru sela glavom bez obzira. Izazov ili ne, Meho je laganim kasom krenuo za seljakom ne shvaćajući grleno zazivanje pomoći kao nešto što bi moglo uzrokovati pojavu opasnosti po njega. Da je kojim slučajem ostao sam i zbunjen na traktoru, na njega bi nabasalo dvoje mladih koji su se u posuđenom autu poželjeli sakriti od svih pogleda i vjerojatno bi svojom pojavom i njima predstavljao potencijalnu opasnost zbog koje bi nakratko zaboravili zašto su se u šumu uputili, a što bi ih malo kasnije ubrzano zbližilo jer strah je katalizator svih stanje.

U međuvremenu se ona spomenuta opasnost pojavila. Nedugo nakon što se seljak iz traktora trčeći dokopao prvih seoskih kuća, nekolicina u zeleno odjevenih ljudi, lovci su u pitanju, u Mehu su uperili puške i počeli pucati. Meci su fijukali oko Mehine glave i trupa, a gracilnost njegove konstrukcije prilično im je otežavala posao. Osim toga, čak i da ga pogode, ništa mu ne bi bilo jer metak bi tek malo oštetio površinski sloj, eventualno bi u srazu sa žicom istu malo savio i prošao dalje jer se ne bi imao u čemu zaustaviti. Naime, nije Meho android, a nije ni neka električna ovca.

Meho jednostavno nema nekog kompliciranog unutarnjeg ustroja, a nema ni unutarnjih organa, ni krvožilnih, ni mišićnih, ni koštanih, ni dišnih, ni osjetilnih, on nije tijelo s dušom niti je duša s tijelom. Njegova konstitucija žirafe, njegova naborana vanjština i njegova nemuštost uzrok su svih tih njegovih nemalih problema. Nutrina mu je satkana od žičanog pletiva i višeslojno je presvučena zgužvanom crnom folijom od polietilena niske gustoće i nimalo ne ulijeva bilo kakvo povjerenje na prvi pogled: jednostavno Meho izgleda kao pokretno strašilo. Njegova potreba za kontaktom, za društvom, neartikulirana je verbalno i time je u njegovim kretnjama izraženiji privid agresije. Meho je zapravo tek jedan mehanički oblik, meh o, a njegova pokretnost kao i njegov senzibilitet plod su jedne obične jutarnje REM faze.

28 August 2024

pošta

Spremio neveliku pošiljku za Vis. Nešto kao gumice i olovke, samo što nisu nego su otvarači i gelom punjeni hladnjaci za boce. Veli teta na pošti da je najbrže nekim 24-nešto, nasljednikom HP-expressa. 
 
Mislim na glas, najbolje tako, stići će valjda do petka. 
- Gospodine, - teta poštanska službenica mi se ozbiljnim tonom obrati - nema šanse da stigne do petka. Danas je već srijeda.
 
Tipk-tipk-tipk... 
- Evo, - dodaje - drugog devetog će biti na isporuci. Dobit ćete i sms.
 
Kimam glavom i potvrđujem da prihvaćam ponuđenu brzinu i tehnologiju izvještavanja i alarmiranja:
- Ni Hrvatskim željeznicama ne bi bilo brže.
- Gospodine, mi smo ipak Pošta.
- Jeste, Hrvatska pošta.




15 August 2024

jutarnji ritual


Otvorim frižider, natočim si u čašu od dva deci jogurta, suknem to s nogu, ponovo natočim i vratim bocu u vrata frižidera. Ovu drugu čašu odnesem do stola i popijem sjedeći u miru. Tako nekako je moj deda Vlado pio jutarnju dozu rakije. Sa štamplicom u ruci ode do špajza, nalije jednu, prevrne čašicu u sebe, ponovo nalije, bocu vrati na policu, a s ovom drugom se vrati u kujnu za stol s doručkom. Ritual u kojem on kao ne pije puno, a baka Naka kao ne zna. Ritual star koliko ja ne znam. Sumnjam da je tako bilo na početku kad se mlad domobran oženio za lijepu Ankicu, i nekako mi ne ide tu ni doba kad je kao rekonvalescent potpisao za partizane što mu je u konačnici donijelo to da je poslije te belosvecke krvave utakmice dobio posao u narodnoj miliciji: ne ide alkohol i državna služba. To s državnom službom se može primijeniti i na malo kasniji period kad je utekao iz milicije jer nije to prikladan posao za njegovo stanje duha i završio kao ložač na željeznici. Kad je onda počeo iskazivati tu intenzivnu jutarnju ljubav prema derivatima šljive? Ne znam, ali se sjećam da je sigurno bilo prije mirovine. Jedna u špajzi, druga za stolom i to je to, mjera. Ja sam neumjeren: odoh po treću čašu jogurta jer tko večera vina, doručkuje vode. A večera je sinoć bila obilna.


13 August 2024

fobije

 Odgrizem dio nevelike reske jabuke, sažvačem i progutam, pogledam u ostatak i shvatim da sam vjerojatno progutao i koju košticu.


Osim Babaroge, vukova i još nekih drugih, ima ih i par danas politički nekorektnih, jedan od dječjih strahova koji me relativno rano napustio, empirijski, roditeljskom uputom u gledanje u vlastito da prostite govno, bio je i strah od rasta stabla jabuke u trbuhu zbog progutane koštice.

Uostalom, kako god nastali i dobar dio drugih strahova nestajao je na sličan način. 

6 August 2024

zlato

 

Nedostajalo nam je samo jedanaest bodova do maksimalnih 500, ali i to je bilo dovoljno za zlatnu medalju. Ovo mi je prvo zlato kao treneru i na neki način sam veseo kao da mi je prvo u životu. Cijela mi je ekipa, svi u crvenim trenirkama s bijelim ovratnikom, nakon proglašenja dotrčala u zagrljaj. Bilo je to više nalik plastu ljudi nego zagrljaju, ali to su sad samo detalji. Toliko veselja da sam zaboravio tko su nam sve bili protivnici u finalu. Olimpijada? Prava? Starih sportova? Matematička? Ne znam, ali poznavajući sebe, ne bih rekao. Svjetsko prvenstvo? Europsko? Neko prvenstsvo? Bilo kakvo prvenstvo? Neki određeni sport? Možda ne sport? Ne znam. 
 
Ma znam. To je bio samo san, priča tek za jedan dan, a pod uticajem atmosfere sa stadiona Saint-Denis na kojem je sjajni Armand Duplantis sinoć ponovo rušio svjetski rekord u skoku s motkom.
 
 
foto: Armand Duplantis, Paris 2024. (AFP)




1 August 2024

baka naka

Rano popodne. Poželio poslije ručka, a to poslije je teško bar pola sata, nešto slatko, a onda se sjetio mudrih riječi svoje baba-Nake na traženje slatkog u doba onih dana kad joj se i nije dalo peći kolač: "eno t šljiva, ima ji kolko oš". Baka Naka je zapravo Anka, ali to izvrtanje i zamjena slova u riječima je normalna na istoku Slavonije. Otišao do kuhinje. Od šljiva niš. Ni š. Uzeo grožđe. Onda se sjetio tamne čokolade.

Sat kasnije. Izgleda da unos ugljikohidrata i suhe kakao tvari uvelike utječe na redefiniciju realne topografije ili na njenu percepciju u BKO fazi. Sad će svak normalan pomislit da šta je koji k to BKO, a nikom ne smeta kad se OCD pretvara u OKP i vice versa. Što sam htio reći? REM. Dakle, prvo ti vlastite godine prepolovi, onda te stavi u ulogu mirotvorca u obitelji. Ima tu i dislociranja terasa, pretvaranja nevelike zarasle uzbrdice u dvjestometarske zelene travnate padine. Ima i nekih intimnijih sekvenci, ništa vulgarno, sve u granicama ljudskog, ali zaštita osobnih podataka ti ne dopušta da kažeš o čijoj se sestri radi (sestra prava, nije medicinska). A za kraj još natjera tramvaj, ono češko jaje, Tatru T4, da vozi od Trešnjevke po usponu od preko 45° ne bi li se dokopao mosta na Savi. Vozačica otvorila samo prednja vrata i nema majci da uđeš bez karte. Krenuo pješke. Bez stresa. Kad sam se umorio, oči otvorio.

Anka i Vlado, krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća.