dvije i sedma

Dan otprilike kao današnji, sunčan i umjereno topao za veljaču, zrak je mirisao na proljeće i smog.

 

Te 2007. godine Trump je bio samo kontroverzni poduzetnik, Muska je ozbiljno shvaćala samo majka. Ukrajina je bila cijela, Schengenska granica došla do Hrvatske, a Sanader će ponovo postati premijer. I drugdje po svijetu su se događale nesreće, a o klimatskim promjenama se ozbiljno razmišljalo.

 

Te godine Nobela za književnost dobila je Doris Lessing, a iz jednog muzeja u Sao Paolu ukraden Portret Suzanne Bloch Pabla Picassa, a pojmovi hashtag i tweet dobili su i novo značenje,

 

Tog zimskog popodneva nije bila nedjelja kao danas i nije bio 23. dan u mjesecu, bila je subota i bio je 24. Na Maksimiru će Dinamo pobijediti Hajduk, ja ću te čekati pred Krivotvorinama, a ti ćeš biti u crvenom kaputiću i kasnit ćeš na prvi dogovor. Otići ćeš tad prekoputa do Ljevaka i vratit se nakon par minuta: uz "znam da si čitao" poklonit ćeš mi Majstora i Margaritu.

isus, marija i cibalija

Ima neki reper, hip-hop, kurac-palac, popularan među mlađim svijetom, neću mu imena spominjati nego tek da je taj, po stilu odijevanja bi se dalo zaključiti da je možda čak i ljubitelj Real Madrida i Chicago Bullsa, postao prepoznatljivo ime na regionalnoj rep sceni svojim energičnim stilom, sirovim tekstovima i autentičnim prikazom života u Trilju i Dalmaciji.

 

Sad neki vele da postoji neki video zapis o njegovom nastupu gdje skandira ili pjeva, ako kod tavih ima ikakve razlike između jednog i drugog, "Isus, Marija, ustaše, Cibalija". Onda je publika to ponavljala. Onda je još malo on pa oni...

 

Sigurno će se javiti neki dušebrižnici koji će osuditi javni istup, nastup, revanje, pardon, repanje tog repera-hip-hopera u kojem se eksplicitno zazivaju i Isus i Marija i Cibalija, i one ustaše, pa će ga htjeti barem na stup medijskog srama prikucati poput onoga kojeg je zazivao, ako ga ne bi i skroz zabranili, osujetili mu umjetničku slobodu i slobodu govora.

 

A da su malo bolje razmislili, i u duhu sagledavanja drugih historijskih i povijesnih hrvatskih popevki i usklika od strane izvjesnih državnih službi prihvaćenih u određenim prilikama, prigodama i nezgodama, bilo bi im jasno da to nisu nikakvi ustašluci niti ustaški nestašluci, nikakvo zazivanje sudionika najmračnije i najcrnje povijesti hrvatskog naroda, jer on samo pjeva tradicionalni starohrvatski operni napjev omiljenih Cibalijinih cheerleadera, što je i logično jer je opće poznato da više od pola Trilja navija za Cibaliju dok preostali dio navija za Dinamo iz Vinkovaca. 

 

Uostalom, ako može neki MP, zašto ne bi mogao i, izmislimo i rećemo tamo neki GŠ?

breaking bed (not bad)

Noćas sam prvi put vidio da netko pod kotače parkiranog bicikla stavlja krpu. Da se brzo i ravnomjerno riješiš vlage s guma, veli. Neš ti vlage, nije padalo nego stazu malo zapljuskivalo nemirno more. Nema veze, ima i čudnijih stvari. 

Na primjer, kratkonoga se crna mačka motala i razvlačila po krevetu i odjednom se pretvorila u ženu. I to golu! Pravu pravcatu ženu od krvi i mesa, sve presvučeno kožom. Kako nisam bio s mačkom na krevetu, nisam ni sa tom ženom za koju će se kasnije ispostaviti da nije baš prava kako se činilo na početku nego više kao Rachel, znate je, Sean Young iz osamdeset druge. Kako god, taj krevet nije bio u sobi nego na nekoj terasi, a terasa u nekoj užurbanoj nepravilnoj ulici prepunoj pješaka i onih malenih Piaggio trokolica raznih namjena: dostava, čišćenje, taksiranje. Za volanima neki spretni ljudi jer kad sam u par navrata već vidio zgažene pješake, te su se trokolice zaustavljale na par centimetara prije nepravednog sraza.

Na nekom proširenju zgrada je katnica, neprivlačna dvokatnica, žuta s fino postavljenim u smeđe obojenim kamenom po rubovima i oko prozora i vrata. Slična je jednoj staroj zgradi u Kačićevoj pored nove perforirane limenke. Iz te zgrade za koju sam bio čuo da je vijećnica, praši rock'n'roll s natruhama countryja i americane. Preko puta terasa i kafić. Užasno podsjeća na jedan gornjogradski. Zadnji put kad sam tamo bio, jedva sam se suzdržao da drskog konobara ne zalijem pivom nakon što me prozvao četnikom. Ustao, platio i zauvijek otišao. Nasilna budala. Ne ja.

Na terasi se pije i pjeva, sve bećari u bijelim košuljama i crnim prslucima. Na glavama im šeširi a'la Walter White Heisenberg. Iz vrata proviruje proćelav bradat lik koji me pozdravlja, pruža ruku, rukujemo se, da gdje sam do sad, a ja pitam da šta je ovo i na šta sve to sliči. Biznis, poso, odgovara. A muzika? Isto poso, vidi, sve puno. Nego aj, štaš pit, jest, sve je na naš račun. Šta slavite? Majmunovo.

Toliko mi se nije ostajalo u toj atmosferi gdje su decibele kao najjače argumente nadglasavale jedino zvonki udarci čaša o čaše pri nazdravljanjima da sam se od muke probudio. Laknulo mi.

 

(foto: vijećnica iz snova)

k und k, koža i kutijica

Koža je zaštita, ali je koža i pomalo porozna. Možeš imati gomilu ljudi oko sebe, a samo ti ih se malen broj može uvući pod kožu. Debljina kože je sasvim druga kategorija i to ne treba brkati ni u snu.​

​

Neku noć me nagovorila na krađu i pokretanje lančane trampe na terasama kafića u osječkoj Tvrđi: "ukradi onom liku naočale i odnesi za stol na susjednoj terasi, tamo ćeš ih moć zamijenit za kapu, a kapa treba onome ne na trećoj nego na četvrtoj terasi i taj će ti za kapu dati to nešto, neku kutijicu koja tebi kao treba, a zapravo treba meni".

 

Kako je znala taj redoslijed? Vjerojatno joj tip s kutijicom rekao da za kutijicu želi kapu onog lika s one tamo terase, a taj s kapom tražio naočale, eno ih kod onog tamo na onoj terasi. A nesretnik koji je ostao bez naočala i bez ikakvog zamjenskog dobra bio onaj Željko Bebek. Je li ona došla do mene, ili ja do nje, ne znam, ali u svakom slučaju objasnila mi je da želi tu kutijicu i kako do nje. 

 

Što je bilo u kutijici? Ne znam. Mislite da mi je rekla što je bilo u kutijici? Je, rekla je. Evo je jutros rekla točno to: "Što je bilo u kutijici?"