poezija

Pišem poeziju. I to nije sve! Tu poeziju netko je čak i objavio. Kvadratnog oblika zaklaman debeli papir kakav se koristi za kazališne i galerijske deplijane. Ne bih to znao da mi to nije donijela kako bi mi nešto pokazala. Da nešto!

Nakon filmske predstave u kinu Zagreb, umjesto da s ekipom odem u KSET gdje naš kontroverzni poznanik (nije lopina, nego tolerirani sitni nasilnik) pušta muziku, ja odlazim do restorana.

Uranio sam, s kutijom nalik onima za skupocjene ogrlice dolazim do šanka i čekam da mi se oslobodi rezervirani stol. Nakon nekoliko minuta dolazi uštirkani i vodi me na terasu. Diskretnu glazbu šumom ometaju tihi razgovori za stolovima. Nema zveckanja čaša i škripanja vilica i noževa po tanjurima, nema glasnog zazivanja konobara. Glazba? Šlageri sedamdesetih i osamdesetih. Sjedam za stol i pred sebe odlažem kutiju. U njoj je piljezina. Piljezina? Piljezina je bojanom niklovanom žicom pleteni siperak za odrasle. Partikla, bavarin, slinček, kako god, izgubila je vremenom svoju funkcionalnost i postala ukras. Rođendanski poklon. Valjda će joj se svidjeti.

Dolazi na terasu. Zadignute kose hoda u plavoj haljini. Iste je boje kao i moj poklon! Dolazi do stola, iz torbice vadi knjižicu kvadratnog oblika, zaklaman debeli papir kakav se koristi za kazališne i galerijske deplijane. Na prednjoj strani moje ime i naslov: Probni otisak. Otvara knjižicu na duplerici i pokazuje pjesmu koja se protegla preko cijele stranice. Bome, nije sonet. Prstom upire u posljednji stih. Iako ne moram, približavam glavu, čitam iako ne moram jer znam što sam napisao: "Ne volim te".
- Vidiš, zato nismo skupa. - tiho mi govori, presavija knjižicu tako da ova odložena na stol biva otvorena na toj stranici, i odlazi.

Sjedim za stolom, gledam u te stihove, gledam u onu kutiju i učini mi se da se glasno pitam: "Otkud mi uopće ta ideja?" Da me čuje, sigurno bi rekla: "opet razmišljaš o krivim stvarima" jer nisam uopće mislio na te svoje stihove nego na glupi poklon.

Poezija zna život okrenuti naopako. Zato poeziju pišem samo u snovima. I uglavnom ne pomaže.

 

 

kad krokodili dolaze

Sve je počelo kad sam ga pitao da šta ima po zvizdanu ići u baštu, a on odgovorio da je išao vidjet kako su mu turkinje. Ja se u vrtlarstvo i općenito u poljoprivredu razmijem vrlo malo. Na rubu sam da znam da se kukuruzima beru metlice, ali zašto pojma nemam. Ne bih ni to znao da u srednjoj nismo to kao praksu radili i pasli oči na Gecinim kćerima. Geco je bio Gertner, profesor matematike i bivši svećenik koji je očito imao velik razlog za skinut mantiju jer kćeri su bile na mamu. A kćeri su bile srednjoškolske ljepotice. Po imenu pamtim samo Gretu, bila je nekako eteričnija i lirskija od sestara. Ali, na stranu to, to je neka druga priča. Uglavnom, saaznajem da turkinje nisu nikakve migrantice nego vrsta tikve, bundeve. Od turkinja smo nekako prešli u Afriku zbog spomenutih migracija.

 

- Kako nam je postalo vruće, Afrikanci će se počet doseljavati.

- Neki su se već kao Nesvrstani doselili. Već i unuke po Hrvatskoj imaju.

- To je bilo politički, ovo je gore, ovo će bit klimatološki.

 

I onda krene.

 

- A bio sam ja u Africi. U Maroku i u Egiptu. Uh, bilo je tamo opasno. S krokodilima sam se borio... Dobro, nisam se borio, ali sam im bježao.

- Kakvi krokodili, bokte.

- Pusti ti to. Nemaš ti pojma... Kad smo bili u El Shattu onda sam ja išao plivat preko nekog potoka i tamo naletio na krokodile.

- Štaš plivat preko potoka? Potok se pregazi.

- Ma šuti. Velik potok bio. Širok sigurno tri četri metra.

- Ček, ali El Shatt? Otkud vi tamo?

- Mama bježala s nama djecom iz Livna prema Jablanici pa nas pokupili.

- Aha, išli ste preko Dalmacije.

- Stani malo... Krenuo ja plivati i vidim s druge strane njih četri krokodila leže i sunčaju se. Jedan me primijeti i skoči u vodu pa za mnom, a ja udri plivat najbrže što znam... Sreća pa je nedaleko bila neka brana od šiblja preko cijelog potoka, ko dabrovi što znaju napravit, i ja se uspijem popeti na nju i izađem na obalu... A krokodil ostane u vodi... Onda primijetim neke vukove, možda su to afrički psi. Sve kroz gustiš vrebaju, odmjeravaju me. Zamisli ti to: pobjegneš krokodilima i onda te uhvate afrički divlji psi! Sreća pa su taman tu prolazili slonovi i slonice s mladima i ja se nekako prikrpim uz te mlade slonove tako se spasim od onih vukova.

 

Tišina. Trajala je sigurno pola minute. A pola minute šutnje nije malo.

 

- Maroka se malo slabije sjećam.

 

Ne znam dal da se brinem il da se smijem.

 

- Čovječe, ja ne sanjam ovako kako ti sad pričaš.

- Ne moraš ti meni vjerovat, al tako ti je to bilo.

 

Ustane i ode onim turkinjama dati vode da ne skapaju. I bundeve su ljudi.

Koliko god zvučalo nadrealno, fantastično, opet se nekako čovjek uhvati u razmišljanju. Možda je samo pogriješio u potoku i El Shattu. El Shatt je na Sinaju u pustinji. Možda je logor bio Tolumbat. Taj je bio kod Aleksandrije, namijenjen ženama s manjom djecom, a ovaj moj roditelj tada jest bio manje dijete. Istinabog, jel triesedmo il triezdeveto godište, ne zna više ni on, nemaju o tom pojma ni države ni crkva, tek se nazire priča s lažiranim punoljetstvom zbog mogućnosti igranja u osječkom NK Proleteru, danas NK Osijeku. Što opet dovodi do poznatog fenomena fleksibilnosti godine rođenja kao kod mnogih afričkih nogometaša. Godina imaš koliko ih trebaš.

 

Sestra i ja se pogledavamo.

 

- Gle, zadnji put je spominjao Siriju i Iran. Ima nekih zanimljivih priča i detalja. Stvarno ne možeš više znati jel se počeo družit s onim Aloisom Alzheimerom ili se prisjeća stvarnih događaja. Ili nas, da prostiš, zajebava. Ja više ni u šta nisam s sigurna kad je on u pitanju.

 

Ni ja.